mojoj majci
tuga je praskozorje
rumeno od promjene
ne žalosti se, majko,
planine se ogledaju
nad samotnim jezerom
tvoja je duša sunce što ih grije
kosa ti je crna šuma
na gori sa mirisom tamjana
trebam tvoje ruke da me grle
kao krošnje mjesečinu u gluhi čas
ma, opet ti kazem, mila,
tvoje suze dragocijenije su od bisera
rasutih iz samilosnog korita od badema
takav ti je pogled
kao srna uplašena
žalostiš svoje veliko srce
nepotrebnim i prolaznim sitnicama
lažnim pogledima dušobrižnika
pusti, pusti sve ono
što na tvojem licu slika nove bore
a tvoju crnu šumu snježnim bjelilom
nije još vrijeme, majko,
da sazriju bademi
i srnu je bolje pustiti
njenom otmjenom galopu
ne žalosti svoje umorne snove
život je najveći san
tvoj život
moj život
tek odraz je Božanskog daha
u kojem smo i mi
lahor Njegovog sutra
