tvoje boje moje tuge
požuri
u ružičaste snove
čekam na tvoj jasan znak
iza bijelih venecijanera
tek su cjelovi samoće
i parfem čežnje
beskonačni kao vijek
spomeni to vrijeme
u osmjesima modre zore
čaši odveć' prepunoj
opijajuće rubinske slasti
borama sjećanja
koracima prostranstva
hodam po atlasu
svoje tuge duge
a opet podno tvojih boja
isto pri tom
koljenima dotičem tlo
gdje je maločas plakalo
moje srce
obuci ljubav
jer tvoje viđenje u meni
miluje oči
umiva lice
ružinim laticama
kako bi se mladost zaustavila
i trkom sakrila
u zelenom lavoru
rukama
perem sunce
taj jantarski miraz
na vjetru savršenstva
stojim i čekam
podno vatrom okupanih
žmirkavih krošnji
uhvaćenih na prepad
naglas se smije
tirkizno ruho neba
sanjam
iščuđavam se
mojim istrošenim cipelama
od silnog trčanja
po oblacima našeg sutra
tvoj uzvrat mi jedino može biti
da iznova opet
na grudima sebično čuvaš
sapunicu naše ljubavi...
