srijeda, 10.02.2016.

memento mori


Image and video hosting by TinyPic

sjeti se da si smrtan
i da ćeš otići odavde
postati prah i pepeo
baš kao i tvoji bližnji prije tebe

ti znaš da sve prolazi
smjenjuje se u prirodi
kao zalazak sunca
i promjena godišnjih doba

sjeti se da si došao na ovo putovanje
prazan bez ičega i potpuno gol
ogoljen od svake besmrtnosti
i da ništa ne posjeduješ
niti išta sa sobom nosiš
osim dobra djela i uvjerenja

sjeti se da je vječnost beskonačna
a ovaj život je tek kratak san
ti koračaš u smjeru
u kojem su drugi prije tebe koračali
i kojim će mnogi poslije tebe ići
samo su nam putevi drukčiji
nekome široki a nekome uski

sjeti se da je vrijeme kratko
i da se svakog časa može ugasiti život
svjetlo je ljepota Božje radosti
a tama je izgubljeni raj
ali iako si prolazan i bezvrijedan čovjek
u vječnosti tvoje duše
stanuje dobri Bog koji te voli
i zove u Njegovo svjetlo
sjeti se.......


19:02 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

nedjelja, 07.02.2016.

uradak nebeskog kista


bliska mi je
tvoja bistrina
taj jasan potok
niz mnogostrukost
vječnog kretanja
i blizina u dahu
kao molitva
čak i onda
kada se čekanjem
na platnu tišine
zaustavi kist
naprasitog neba


20:18 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

subota, 06.02.2016.

nebo


nebo u mom oku
jedina želja koju priznajem
Domovina koju znam
stranci su samo oni
koji je se svojevoljno odriču
na nebu se ogleda vedro čelo
kao odraz na mirnoj vodi
u njegov bijeli lan obući ću svoj duh
kada skinem tešku
ovozemaljsku opravu
srce je zasad jedini putokaz
kako ne bih posrnula i zalutala
pri strmom uzdizanju gore
nebeska radost daleko je od mene
a ipak sam uronjena u njezin zagrljaj
želim i čekam nebo
rajski ugođaj
jedino lice koje ne iščezava
modri mozaik Božanskih dvora
otvorenih vedroj duši
gubitak zlata nadoknadiv je
ali gubitak neba
ostaje zauvijek zbogom
nebeska postelja od oblaka
i svijetlo križa
sjaj je proljetnog cvijeća
za beskonačno Božanstvo
priklonjenog umijeća


11:23 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

petak, 05.02.2016.

svjetiljka ljubavi


nosim vjerno svjetiljku
hodnicima mračnoga svijeta
o, predobri Bože,
hoću li stići na urečen sastanak?
samo da ne zakasnim
na gozbu Tvojih pravednih
"Gloria,Gloria"!
ori se nebeskim dvorima
"Slava", pjevam tiho u sebi
sa čežnjom koju ne mogu objasniti
hoćeš li me čekati prije nego li se
istroši ulje u mojoj maloj svjetiljci
ostavljam prijekor ljudi iza svojih leđa
pazeći pri tom na put kojim hodim
apostolskim žarom pristajem uz Tebe
sva vjerna Tebi Kralju vjere
trenutak gori u vječnome sjaju
tminu resi šutnja
šutiš li i ti, o Bože,
moj ljubljeni Gospodine,
ili čekaš?
iako mi je ljubavi plamen pri kraju
postajem posvema bliska
samo Tvome svjetlu


19:24 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

subota, 23.01.2016.

savršeni kroj


naš zagrljaj
grije hladne dlanove
kada se tamna strana svemira
zaplete u kosu
duša izlijeće
iz kaveza predrasuda
zaljuljana na snovima
nošenim bijelim golubicama
uranjam haljinu od sjećanja
u obličju tvoga srca
naš zagrljaj
govori ljubavlju
ogrni me
poskliznutu
u svoj sretni čas


12:53 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

srijeda, 13.01.2016.

susret




u satenskom prikazu
pod svjetlima ozona
noćni leptir
slijeće na tvoj san
pijana od snova
bljeskom ženstvenosti
moje usne ljube kao
pad suza na obalu
na kojoj te volim
podno oblaka
tvoj zagrljaj
prepričava mi
svijetlost
u bojama noći



14:48 | Komentari (0) | Print | ^ | Da/Ne

ponedjeljak, 11.01.2016.

sada znam


kada mi sve oluje
ovoga svijeta bjesomučno
prijete
tonulim vremenom
u bezdan bez dna
ruke pomahnitalo traže tvoje
kao uplakano dijete
majčin zagrljaj
usne su gladne poljupca
kao žedan putnik usred pustinje
zaborav se smiješi
u sjeni odgođenog vremena
i Zemlja okreće
u treptaju oka
sekunda je vječnost
tada znam
to je Ljubav....


07:47 | Komentari (3) | Print | ^ | Da/Ne

četvrtak, 07.01.2016.

i budna te sanjam



dugo se nisu zagrlile sjene
pogledi nisu sreli
noćas prolazim
podno istog neba
kroz naš san
prolaze vlakovi
sa balkona ljubavi
vjetar odnosi šapat
dok slijeću pahulje
tvoje oči gore
kao svjetiljke
u predgrađu molitve
mjesečina skriva bolno lice
spajam te među dlanove
sebično i nježno
kao knjigu
prinosim te grudima



19:17 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

utorak, 05.01.2016.

VIL, BAJKA O SPAŠAVANJU SVIJETA - Sandra Vulin

BAJKA – IZRAZ ZBILJE

Najizravniji izraz zbilje je fantastika.
Poznati učitelji širom svijeta i vremena, to jest, slavni mudraci i sveci, nisu li se oni služili bajkom, basnom, mitom, poezijom, zgodopisom, legendom, kako bi prenijeli svoj nauk sljedbenicima?
Bajka „Vil“ mlade spisateljice Sandre Vulin ima okus mita – događa se na nebeskoj i zemaljskoj ravni. Radi se o tome da „treba ugasiti mrak na zemlji“, i da to treba izvesti na licu mjesta i u određenom kratkom roku. Ta je zadaća dodijeljena dječaku čista srca, Vilu. A mrak nije samo pojava prirode, već prije svega stanje uma i srca. Jedina pomoć koja će se pri toj zadaći pružiti Vilu jest sat Kucko, onaj koji opominje da valja požuriti, jer ni nebesnici nisu oslobođeni od zakona vremena.
Vilovi mrki susreti i sudari na zemlji pokazali su se kao svakodnevna i nečudna pojava. Svi osim posljednjega i završnog susreta. A taj se susret (sa slabašnom i milom djevojčicom Halisom) pokazao kao bitna i moćna čarolija, odnosno, kao onaj jedini pravi način zaustavljanja mraka i leda. Pokazao se kao čarolijski uzor prirodi i ljudima – kao način kako spriječiti bolest sljepila i otuđenja.
Taj se susret zbiva posljednjih dana Vilova zadanog boravka na zemlji, prije no što će se vratiti u svijet anđela. Tada se završni susret dijeli na zemaljski i nebeski svijet, na uspomenu anđela i sjećanje čovjeka. Ono, to sjećanje, postaje sadašnjost. Prepričava se niz vrijeme i pokoljenja, unucima i praunucima, kao najistinitiji izraz i odraz zbilje.
Bajka „Vil“, osim što je suštinski bajka, bogata je i bajkovitim prizorima, pojmovima i metaforama, to jest, značajkama autoričina stila.

Vesna Krmpotić

Sandra Vulin VIL, bajka o spašavanju svijeta

Svi znamo kako je naša planeta u biološkoj, psihološkoj, ekonomskoj, političkoj i kulturnoj krizi, ali malo tko zna uzroke i terapiju.
Pjesnikinja SANDRA VULIN svojom bajkom VIL pokušava nam reflektirati svoju interpretaciju. Vesna Krmpotić u uvodu je ukratko objasnila I podržala ovo nastojanje, a ja ću to pokušati u pogovoru.

Zašto umjetnica sa 80 godina i znanstvenik sa 70 podržavaju ovo nastojanje?

SANDRA VULIN kao vrstan umjetnik pogađa "u sridu". Davno je rečeno LJEPOTA ĆE SPASITI SVIJET. Uistinu sve sam više uvjeren da moramo povezati VJERU, ZNANOST I UMJETNOST, te da stvaranjem SINERGIJE ta tri sadržaja, doći ćemo do spasenja.
Vjerojatno ste iščitali, ili ćete pročitati ovu bajku, a volio bih da se zajedno zapitamo MOŽE LI LJUBAV SPASITI NAŠU PLANETU?

U knjizi pjesama DARUJ ME SVOJOM BLIZINOM ona je u pjesmi TAJNA na 49
strani završila:
....
Pokušavam
Izvršiti
Da shvatiš
Kako samo
Ljubav
Spašava
Ovaj posrnuli
Svijet.

To je sada izvela VILOM dovoljno lijepo i dobro, I možemo naslutiti što će se dalje iz nje "razvezivati" još bolje, istinitije i LJEPŠE-

Volio bih da WAG ( ), organizacija ponikla u Osijeku prije 3 godine iz njenog i rada svih drugih umjetnika u RH i diljem svijeta učini pomak, koji nisu uspjele OUN, World Bank i druge globalne institucije.
Moramo pokazati da se umjetnici mogu SAMOORGANIZIRATI BOLJE no vojna, financijska, politička i medijska mafija.
Ljubav će spasiti svijet napisala je prošle godine Sandra Vulin, mnogi prije i poslije nje, a poanta je hoćemo li te uvide povezati, učvrstiti i kroz AKCIJSKA istraživanja verificirati i primijeniti. Ja ovu knjigu vidim kao let leptira u duhu teorije kaosa, a poznato je kako male promjene (objavljivanje VILA) mogu izazvati lančanu reakciju.
Hoćemo li ojačati ljubav i slobodu kroz povezivanje vjere, znanosti I umjetnosti?

Bast kod Baške Vode, 20..8.2012
prof.dr. Ante Lauc

Kamo sreće da je u mislima odraslih zaživjela rečenica: planetu Zemlju smo dobili od svojih unuka na čuvanje.
Spoznaja o njenom uništavanju i nebrizi sveprisutna je slika svakodnevice.
S pravom zabrinuta, altruistički orijentirana i angažirano intonirana, mlada i nadasve darovita spisateljica Sandra VULIN napisala je priču o dječaku Vilu.
Samo zbog svog sretnog svršetka ova pripovijest je u suštini bajka.
Tko može spasiti svijet?
Odgovor je uobičajen - vizionari i ljudi neiskvarenog srca, koje mora zračiti snagom i vjerom. Mora biti veliko. Upravo takvo srce ima dječak Vil. Cijelim svojim bićem i duhovnom širinom on je srce. Srce u pokretu.
Kuca za svakog koji pronosi nadu u život.
Vil dolazi iz jednog superiornog svijeta koji je nadvladao prizemne i priproste zakonitosti bešćutnih i nemoralnih obrazaca ponašanja i življenja.
Poslan od anđela, on stiže na Zemlju ugasiti mrak.
Svojom vedrinom i optimizmom remeti tu opskurnu i otužnu sliku svijeta koji je lako usporediv s ovim vremenom i ljudima. Tanka je ovdje granica između stvarnosti i fikcije. U nimalo bajkovitom okruženju Vil sreće iščašene, problematične, pokvarene, hladne i zle ljude. Sve čini da ih pomjeri iz ništavila i beznađa.
Njegova svojevrsna misija završila bi neuspješno da nije sreo djevojčicu Halisu. Dugo ležeći u postelji, Halisa je preboljela jednu tešku bolest. Za to vrijeme nije se družila s ljudima a niti sa svojim vršnjacima. Kako nije išla nikada i nigdje iz svoga doma, stekla je imunitet i sačuvala ono što je najbitnije: srce, dušu i osjećajnost.
Po saznanju da se Vil vraća neobavljenog posla tamo, negdje, gore - kući, njena neskrivena ljubav i bol zbog rastanka, pokreću u njoj suze.
Suze su postale blagoslovljene kapi koje su oživjele potoke i rijeke.
I tako se vratilo proljeće, zazelenio život.
Iskrenost emocija omekšava i najtvrđu zemlju.
Nježnost ljubavi nadvladava i najljuću zimu.
Priča o Vilu je oda ljubavi.
Lijepa. Čista i uzvišena.
Radost za svakog u kome još kuca srce djeteta.

Samo dok je ljubavi - za svijet postoji nada.

Zvonko Penović


I DIO
Bilo je to u vrlo davno doba dok je planet Zemlja bila predivno mjesto za život, gotovo kao Raj. Ljubav je bila jedina i najveća vrijednost i po njoj su se mjerile sve druge vrijednosti. Svi su Zemljani bili složni, nije bilo bolesnih, siromašnih i nesretnih.

Vremenom, uslijed tog velikog i prevelikog obilja, većina Zemljana postala je umišljena, uzoholjena, nisu bili zadovoljni ni sa čim što su u obilju imali već su htjeli još i još. Svojom lukavošću i slatkoćom prevrtljivog jezika zadobili su velik utjecaj na ostale Zemljane, te su tako, nažalost, i ostali, ohrabreni njihovim lošim primjerom, odlučili činiti isto. Biti pokvareni, sebični i pohlepni. To je dovelo do toga da je prijatelj prijatelju zavidio ako je ovaj drugi bio uspješniji, sretniji, bogatiji. Ljubav se zaboravljala. Iz svega toga nastao je veliki kaos, zavist, hladnoća i neprijateljstvo. Izgubila se dotadašnja jednakost i toplina koja je ovaj planet činila posebnim.

Iz dana u dan bivalo je sve gore i gore.

Sve su to, vrlo zabrinuto, promatrali anđeli na jednom planetu blizu Antaresa, udaljenom od Zemlje nekoliko vremenskih stopa. Vjerovali su, ipak, nadali se, da će se ljudi obratiti i poći svojim izvornim putem dobra.

Međutim, to se nije dogodilo. Gnjevni i razočarani, anđeli stoga odlučiše kazniti neposlušne Zemljane. Srećom, njihovim pogledima nije promaknuo dječak, Vil, jedini koji je još uvijek bio čista srca. I stoga ga anđeli povedoše sa sobom, da bi ga poštedjeli od zla, koje se već naveliko spuštalo na Zemlju. Jedan od anđela svečano dade završno obećanje:

„Zato jer je ovo zlo već predaleko otišlo, Zemljani će pretrpjeti stogodišnju kaznu našega gnjeva - na Zemlju će se spustiti studen i tama! Ali, zbog ove jedne pronađene čiste duše, naša će se kazna ublažiti. Ako se i nakon stotinu godina pronađe samo jedna čista duša poput ove, a dostojna da spasi nesretne Zemljane, smilovat ćemo se i opet dati tom nekad divnom planetu priliku da bude kakav je bio dosad.“

Uto se izrečeno prokletstvo spusti na nesretni planet.

Za to vrijeme, dječak je sjedio često za istim stolom s anđelima. Zbog svoje znatiželje, vedrine i radosti kojom je neprestano zračio, bio im je posebno mio i drag.
U okrilju svoje nove anđeoske obitelji, vrlo brzo se snašao. Svakodnevno je liječio bolesne, služio nemoćne, tješio žalosne i svakoga ispraćao s velikim i toplim blagoslovom. Svi na tom planetu bili su oduševljeni radošću njegova srca kojom je blistao dok je drugima činio dobro. Gotovo uvijek nosio je crvenu odjeću i na glavi veliku crvenu kapu dok je na nogama imao male crne lakirane čizmice. Zlatni kovrčavi uvojci virili su mu ispod kape, a krupne plave sanjarske oči dodatno su krasile dječakovo blijedo lice.

A kako na tom planetu vrijeme ima drukčije vrijednosti nego među ljudima, Vil, mada punoljetan po zemaljskim mjerama, još je uvijek bio dijete. Ipak, na dan njegova osamnaestog rođendana, sastali su se poglavari anđela koji su ga posebno voljeli, da bi raspravljali što dječaku darovati na taj poseban dan.

Vijećahu i vijećahu, svatko od njih iznosio je zanimljive prijedloge, ali nitko se ni s kim nije u potpunosti složio. Na kraju ustane Anđeo Ljubavi i odvažno reče:

„Vil bi trebao biti kao i mi. Trebao bi postati Anđeo! Neka mu to bude dar.“

Nastala je duboka tišina. Iz nje anđeli polako iziđoše i pogledaše jedni druge. Na licima im se ogledala zbunjenost, nepovjerenje i sumnja u dobar ishod ove želje.

Među anđelima tada nastade žamor:

„Dugo je s nama… Moguće je… Zašto ne…?!“

Anđeo Mudrosti predloži:

„Neka od presudne važnosti po našu odluku bude procjena Vilove mudrosti,
oštroumnosti, i suosjećajnosti.“

„Tako je!“ složiše se i drugi anđeli.

Uto ustade Anđeo Razuma i naglašavajući svaku riječ, objavi:

„Braćo, prije nego li dječak dobije priliku da postane jednak nama, morat će dokazati da je sposoban za to. Evo, ujedno se približio i svršetak našega stogodišnjeg gnjeva prema Zemlji. A kako je Zemlja njegova Domovina, možda će upravo Vil znati tajnu kako Zemlji vratiti Svjetlost, koju je izgubila zbog bezumnih Zemljana. Dječak je nositelj ljubavi i nitko drugi osim njega ne bi bio bolji da se tom planetu vrati ono što mu odvajkada pripada. “

Svi su prisutni potvrdno kimnuli glavom i pošli ususret Vilu.

A on je, ispunjen radošću, skakutao uokolo berući najljepše cvijeće za sve one koji će doći na proslavu njegova rođendana. Plodna su polja mirisala lavandom. Na mnogim je mjestima voda izvirala, bistra, hladna, pitka, žuborava. Darivala se kao nektar i lijek. U svoj toj ljepoti Vil je bezbrižno iščekivao što li će mu anđeli ovaj put darovati. Znao je da će to biti nešto lijepo i veliko, ali ono što će dobiti ni u snovima nije slutio…

„Danas je tvoj rođendan“, reče Anđeo Hrabrosti ispruživši svoj dugački prst prema malom Vilu, te nastavi smiješeći se:

„Kao i svake godine i ove ćeš dobiti poklon, ali ovaj put dar će biti poseban, jer, dragi Vile, navršilo se vrijeme tvoje ljudske punoljetnosti. Poklon će u stvari biti jedna prava velika prigoda.“

Malo je zastao i pogledao ostale, koji su znatiželjno promatrali njega i Vila. Pročistio je grlo i značajno pogledavši dječaka nastavio uz osmijeh:„Dragi Vile, čestitam ti rođendan sa željom da ubrzo i ti postaneš jednak nama!“

Vil je bio vidno ushićen, posebno kad je Anđeo Hrabrosti digao u zrak dlan desne ruke. Vil je znao da takvom kretnjom anđeli uvijek najavljuju nešto od posebne važnosti. Anđeo Hrabrosti se ponovno nakašljao i nastavio ozbiljnijim tonom:

„Dragi dječače, morat ćeš obaviti jedan važan zadatak. Uspiješ li, održat ćemo naše obećanje. Ne uspiješ li, ne možemo te učiniti anđelom. Moraš se spustiti na planet Zemlju, i dokinuti stogodišnju vladavinu mraka!“

„Vladavinu mraka? A kako ću pobijediti mrak?“, upita Vil, prilično zbunjen.

„Sinko, na Zemlji već dugo vlada mrak i zbog toga tamo gotovo i nema života. Toliko dugo je mračno da su i srca ljudi postala hladna i mračna. Ako nešto ne učinimo led će zauvijek prekriti sve.“

„Oh, jadni ljudi,“ suosjećajno će Vil.

Anđeo Hrabrosti uvjereno reče:„Ti bi Vile, mogao rastjerati taj mrak. A kako ćeš to učiniti saznat ćeš u pravom trenutku.“

Zatim je ustao Anđeo Mudrosti i naglasio:

„Upamti, s velikim darovima dolaze i velike odgovornosti. Najprije nauči slušati svoje srce. Ono će ti u određenom trenutku objasniti kako ćeš pobijediti mrak. Moraš zaviriti duboko u vlastito srce, jer tamo su odgovori na sva tvoja pitanja.“

Poslije ovih riječi anđeli su se povukli i ostavili Vila da razmisli i odluči. Nedugo potom Vil je prišao anđelima i ozbiljno rekao:

„Razmislio sam. Želim ići na Zemlju. Želim ugasiti mrak!“

Anđeli su se na to samo nasmiješili i blago kimnuli glavom. Oni zapravo nisu ni očekivali drukčiji odgovor. Dovoljno su dugo poznavali Vila i znali su koliko mu znači ovakav izazov.

Vile Povratnice koje će ga pratiti na njegovu putovanju, sagibale su se s puno ljubavi pred njim, malenim simpatičnim dječačićem, koji će možda uskoro postati Anđeo. Nježno i s puno ljubavi posule su svoj čaroban prah po biljkama koje su same padale na tlo da bi Vilu darovale hranu za put. Sirene su ga ispraćale nježnom pjesmom, istovremeno i poticajnom i tužnom.

Vil se oprostio s anđelima i svojom inače veselom, ali sada, zbog njegova odlaska, žalosnom družinom. Na rastanku mu je Anđeo Razboritosti uputio još jednu vrlo značajnu misao:

„Dječače, vjeruj u sebe. Sada još ne znaš koliko si snažan. Upamti, dolje se ne smiješ zadržati duže od zemaljskih trideset dana, jer ako ostaneš duže postat ćeš jako nalik drugim ljudima i više se nikad nećeš moći vratiti kući. Na svoje putovanje ponijet ćeš Kucka, sat, koji će te upozoravati na protok dragocjena vremena.“

Nakon tih riječi Anđeo Razboritosti pljesnuo je dlanovima i obojica se u trenu nađoše na nepoznatu mjestu.

II DIO

„Ovdje je jako hladno, sigurno smo na Zemlji“, drhteći je govorio dječak, osvrćući se oko sebe.

„A kako i kuda dalje, tik-tak?“, ubacio se prilično ljutito sat Kucko, otresajući inje sa svojih kazaljki.

„Hajde, brzo ćemo to riješiti, pa se onda vraćamo kući“, tješio ga je Vil.

„Tik-tak, tik-tak“, namršteno se oglasio sat.

I krenuše tako, u nesigurnosti. Pješačili su dugo, jako dugo. A nakon što su pojeli svu hranu koju su ponijeli, osjetiše glad i umor.

„Gladan sam'', reče Vil tiho, češkajući se po trbuščiću koji se sve jače glasao „Krul – krul!“

Gusti snijeg je bez prestanka padao. Oštar vjetar im je nemilosrdno šibao obraze. Morali su se pod hitno negdje zaustaviti, skloniti i ugrijati se, da se ne bi smrznuli. Nakon podužeg lutanja naišli su na kućicu podno velike planine.

Svjetlo svijeće u prozoru i miris pite, koji se širio uokolo, primamili su ih kućici. Od topline koja je dolazila iz unutrašnjosti kućice, prozori su bili zamućeni. Dječak je bezuspješno pokušavao vidjeti ima li koga u kućici. Stao je na deblo koje se nalazilo pod prozorom i znatiželjno se zagledao unutra. I baš kao što je pretpostavio, svježa pita stajala je na stolu, dok je u kaminu pucketao plamen.
Bez puno oklijevanja Vil reče:

„Hajde, Kucko, idemo se ugrijati i nešto malo pojesti.“

„Tika-tak, pa da znaš, gospodaru, bilo je i vrijeme“, drhteći odgovori Kucko.

Pokucali su na vrata jednom, pa drugi put, i tako nekoliko puta. Kada su već pomislili da u kućici nema nikoga, iznutra se začuo hrapav glas:
„Tko se to usuđuje uznemiravati me u ovo doba?!“

Nakon kratke tišine začulo se okretanje ključa i vrata se otvoriše uz glasnu škripu. Ispred Vila i Kucka stajao je visok, debeo i poprilično namršten čovjek. Podbočio je rukama veliki trbuh i grubo upitao:

„Reci dječače, što hoćeš?“

„Molim vas, gladni smo“, zamuckivao je Vil, pokazujući na sebe i Kucka, „a i hladno je. Možete li nam dopustiti da se na kratko ugrijemo kod vas i nešto pojedemo, prije nego li nastavimo dalje?“

„Hajde mali, bježi odavde! Znam ja takve kao što si ti!“, vrlo grubim i neljubaznim glasom odgovori im čovjek.

„Ali...ali...“, drhtao je promrznuti Vil. Nije stigao ništa drugo izgovoriti, jer vrata se uz silan tresak zalupiše pred njima.

„S ovakvim ljudima će biti jako teško“, pomisli Vil i reče Kucku : „Nisam znao da su im srca toliko hladna. Moramo dalje. Možda ćemo ipak pri novom susretu imati više sreće.“

„Tika-tak, nadajmo se,“ složio se Kucko, pokušavajući barem malo skinuti već zaleđeno inje sa svojih brkova u obliku kazaljki.

Nedugo potom, ugledali su svoju novu priliku, kućicu iz čijeg je dimnjaka izlazio gust dim. Ta slika ih razveseli. Ispunjeni nadom spremno pokucaše na vrata. Ovaj put nisu dugo čekali. Vrata im otvori žena. Vidjevši ju, i Vil i Kucko uplašeni malo ustuknuše.

Naime, nije ju krasio privlačan izgled, čak štoviše, moglo se reći da je bila ružna i odbojna. Sijeda kosa složena u malu punđu, lice osuto ožiljcima i istaknuta grba na leđima govorili su o starosti i zapuštenosti. Imala je još i velik, povijen nos, savijen malo u stranu, pa joj je smiješno narušavao ionako neprivlačan izgled lica. Nosila je smeđu haljinu i preko nje prljavu pregaču. Ipak, kada je progovorila, bila je ljubazna.

„Oprostite, ne bismo vam htjeli smetati, ali možemo li se molim vas, malo ugrijati kod vas?“ upita Vil s malo više hrabrosti.

„Mi? Tko to mi?“, osvrtala se zbunjeno žena oko sebe.

„Moj prijatelj i ja“, reče dječak dotaknuvši Kucka, kojeg je nosio pod rukom. Nakon što ga je žena i dalje zbunjeno gledala, Vil shvati, da Kucko pred ljudima ne govori te da je za njih samo običan sat.

„Ah, da…“ reče tad žena kao da razumije o čemu Vil govori, pa nastavi smiješeći se:

„No dobro, pa kad je već tako onda uđite na kratko. Samo da se malo dotjeram.“ Rekavši to, ode do velikog ogledala u kutu sobe.

Za to su se vrijeme njih dvojica vidljivo radosni udomaćili u kućici. Vil je pojeo malo hrane koja se nalazila na velikom drvenom stolu, a Kucko je uspio otopiti led sa svojih kazaljki.

Nakon okrijepe bili su spremni nastaviti dalje, ali žena je zahtijevala da ostanu još malo, priznavši kako joj ne dolaze često tako zanimljivi gosti.

„Osim toga, dječače, neuljudno je odbiti ponudu.“ Zastala je na tren ogledavajući se u velikom zrcalu, a potom je, ne skidajući pogled sa svog odraza, nastavila: „Pogotovo društvo ovako lijepe žene.“

Govorila je potiho, u ushićenju, više za sebe, dok se zadovoljno ogledavala. Vil i Kucko se začuđeno i zabrinuto pogledaše.

„Pa, ovaj... da..“, promucao je Vil, trudeći se da prikrije smijeh i nelagodu. To reče, zgrabi Kucka i izleti van iz kuće lažnih odraza.

Ali žena je bila toliko uronjena u svoje misli o ljepoti, kao da je zrcalo izokrenuto ili začarano pa ne dopušta vidjeti pravi odraz, te ga nije niti čula.

Izašavši iz kućice, Vil i Kucko, grohotom se nasmijaše. Iznemogavši od silnog smijeha, dječak kroz suze, reče:

„Kakva umišljenost!“

I tako, nasićeni hranom i smijehom, utopljeni i nadasve dobro raspoloženi, produžiše dalje.

III DIO

„Tika-tak, kako ćemo ugasiti ovaj mrak na Zemlji?“, upita Kucko zabrinuto, tresući se kao prut od prevelike hladnoće.

„Ne znam Kucko, ali ne brini, nešto ćemo već smisliti“, zamišljeno odgovori dječak.

Nastavili su lutati i ubrzo, pored njih, na saonicama je projurio neobičan čovjek. Velikim je bičem tukao četiri predivna bijela psa i tjerao ih tako u sve brži trk.

„Brže, brže, morate brže!!“, urlao je na njih.

Kako se približavao dječaku i satu, činilo se kao da će malo usporiti, ali je zapravo još brže nastavio dalje.

„Hej!“ viknuo je za njim Vil. No čudni je svat već nestao u daljini.

„Hm, kakvo neobično ponašanje“, rekao je dječak, a onda, u nerazumijevanju, zapitao: „Kucko, zašto ovaj čovjek tuče svoje pse? A ima tako divne pse.“

„Tik-tak, ne znam, ali znam da moramo požuriti. Evo vrijeme me upozorava da ga ne pratimo i ne idemo za njim u korak. Tik-tak, a znaš i sam, gospodaru, kako vrijeme juri.“ Kazivao je žurno Kucko sav zadihan.

Tog trena zatekli su se na nekom brijegu. Nisu dugo hodali, kad se pred njima odnekuda stvori velika ptica. Prema njezinoj veličini, dostojanstvenom i opasnom izgledu zaključiše da to mora biti orao.

Obrušio se na njih, kriješteći i kljucajući dječaka. Vilu je iz ruku ispao Kucko i orao ga je zgrabio svojim velikim kandžama i ponio ga sa sobom u visine.

„Upomoooć!! Tika-takaaaaa!“ zapomagao je Kucko, u strahu za svoj život.

Orao je, ugledavši Kucka onako okruglog, pomislio da je on jaje i to jaje koje je upravo iz njegovog gnijezda ukrao lopov, po njemu Vil.

Dječak je bio izbezumljen. Izgubljeno se okretao oko sebe, vrtjelo mu se u glavi od visine na koju se ptica uzdigla, pa je vidno uplašen počeo trčati. Bio je progonjen samo jednom mišlju - kako stići orla i spasiti svoga prijatelja. Vil je dugo trčao ne znajući kamo, pritom i ne razmišljajući ide li uopće u pravom smjeru. Tisuću misli rojilo mu se glavom. Uglavnom su to bile mučne i strašne brige. „Hoću li uspjeti spasiti Kucka? Hoću li stići ugasiti mrak prije nego li istekne vrijeme?“

Strašna pitanja bez odgovora. A u glavi mu je neprestano odzvanjalo Kuckovo upozorenje kako „vrijeme juri i kako će ubrzo njemu dano vrijeme isteći.“

Shvatio je kako je ponekad teško doći do nečega što jako želiš, unatoč tome koliko se trudiš. Nije li bolje na svijet i dalje gledati očima dječaka? Sada se našao na pola puta, mora gledati samo naprijed, ne smije odustati – govorio je tiho u sebi, hrabreći se.

Tako uronjen u svoje misli sjeo je na jedno osušeno stablo koje je svojom usamljenom strašnom pojavom stršilo na toj mračnoj čistini. Odjednom, osjeti nekakvo čudno micanje tla. Nešto se pokrenulo. Osjetivši prvo udarac, a potom i strah, poskoči od trenutne boli.

„Potres?!“ izustio je izbezumljeno.

Umjesto odgovora začuo se huk vjetra. Tog časa, grana na stablu se pokrene i Vil shvati da grana ima oblik ruke. Ruka rastvori svoj dlan i ispruži ga prema nebu. Izgledala je kao ruka stare i mršave osobe, dugih noktiju.

Sabravši se od početnog straha, dječak upita:

„Govoriš li?“

Vilu se tih nekoliko trenutaka stablovog oklijevanja činilo beskonačnim, no Ruka ipak odgovori odrečnim pokretom, znakom nijekanja, mahanjem lijevo desno. Gledajući je tužnim pogledom, dječak reče: „Osjećam tvoju nemoć, ali i želju da ponovno oživiš, procvjetaš.“

Na te riječi, Ruka se pokrene i stane udarati o deblo. Dječak shvati da je to pljesak u znak dobrodošlice i odobravanja.

Primjetno ohrabren tim činom, nastavio je:

„Vidim, pokazuješ prema gore, prema nebu. Žudiš za suncem, toplinom. Razumijem te. Vjeruj mi, bit će sve u redu!“ Ruka ponovno zaplješće.

Sav u zanosu, Vil nastavi: „Uskoro ćeš ponovo biti rascvjetanom raskošno stablo. Davat ćeš plodove. Dijelit ćeš ih u radosti. Darivat ćeš ljubav. Osjećat ćeš ljubav. Ponovno će te svi voljeti, i sunce i ptice i djeca. Obećajem ti!“

Ruka stabla pljeskala je u sve skladnijem ritmu kojeg je i Vil ponavljao svojim rukama, odlazeći dalje s više poleta i optimizma. Zadihan, stigao je do rijeke. Zastao je kod starog mosta. U prvi mah začuđen, a onda pribran zbog onoga što vidi. Naime, za most je bio vezan cvijet neobične boje. Vil je upitao samog sebe, tiho, „Otkuda cvijet ovdje u ovo mračno i zlosretno doba ?!“

Umjesto odgovora začuo je ljupki ženski glas čije je pjevanje bilo praćeno umilnom glazbom harfe. Iznenada, kao da je bio zamijećen, glas mu se obratio prekinuvši pjesmu:

„Dječače, ovdje sam dolje. Pogledaj u rijeku.“

Nagnuvši se preko ograde mosta sačinjenog od trulih dasaka, opazi dolje, na samome dnu, predivnu kristalnu kocku. Iako je bio mrak, a rijeka gotovo zaleđena, njeni kristali sjajili su se i blistali.

Zadivljen, Vil izusti:

„Ti si kao malo sunce koje se pokliznulo i palo u rijeku!“

„Hvala ti na lijepim riječima. Ja sam Kocka Sudbine. Padam na mjesto na koje me anđeli bace. Donosim svijetu poruke. Pod ledom i u mulju ovog nesretnog svijeta, ne mogu izvršiti svoju misiju i ono zbog čega sam poslana ovdje. A trebam ljudima pomoći da se iznova ujedine, skupe, sprijatelje te zajedničkim snagama i voljom pobijede nevolje, pobijede zlo u sebi, zaborave na brige i bol koju nanose jedni drugima,“ objasni Kocka svoju ulogu i zadaću.

Ohrabren odgovorom, dječak postavi novo pitanje:

„A što znači ovaj cvijet i niti kojima si vezana za ovaj stari i ruševni most?“

„Cvijet predstavlja nadu, milosrđe. Održava ga ljubav svih onih koji ovdje silno pate zbog ovakvog mraka, zbog tuge na svakom koraku. Kad bi umro ovaj cvijet, to bi zapravo bio kraj svemu,“ pojasnila je Kocka.
Nedugo potom Kocka uzvikne:

„Joj!“

„Što je? Nešto se dogodilo?“, zabrinuto će dječak.

„Opet je pukla jedna moja nit.. To se događa svaki put kada netko od ljudi učini nešto loše.“, objasni Kocka.

„Ti svako zlo osjetiš na sebi?“, suosjećajno upita Vil.

„Da. I to baš svaki put kada se dogodi.“, odgovori Kocka i uzdahne s puno gorčine.

„Ne brini, još uvijek nije kasno. Vjerujem i znam da mora postojati rješenje. Treba ići dalje. Još brže, još brže.“, govorio je i ponavljao Vil, udaljavajući se hitrim koracima.

Trčeći stigao je tako do velike, prozirne kugle u kojoj je sjedio čovjek obučen u odijelo sašiveno od tkanine na crno-bijele kvadratiće začudno različitih veličina, odijelo u kojem je nalikovao na klauna. Sjedio je pored male drvene peći i nešto nervozno brojao i zapisivao. Vidjevši ga, još zadihan, Vil se odmah ponadao da mu taj neobično obučeni čovjek može pomoći pronaći Kucka, te pun zebnje i nade promuca: „Oprostite….?“ Ali čovjek je bio dosljedan u svojem prebrojavanju nekakvih šuštavih papirića. Približio se ne bi li ih bolje vidio.

„Oprostite.“, ponovio je.

„Dvijestotine sedamdeset, dvijestotine osamdeset...“

„Jeste li možda maloprije vidjeli veliku pticu koja u kandžama nosi nešto okruglo?“, nesigurno upita Vil.

Čovjek se naglo trgnu, potpuno smeten u brojanju. Ljutit zbog toga, pogleda namršteno u dječaka, počeše svoje šiljaste, crne i poprilično dugačke brkove
na koje su se već uhvatile prve iglice inja, te ljutito reče: „Prekinuo si me u crtanju. Vrlo si drzak, dječače! Zar ne znaš da mene nitko ne prekida. Ja sam bogat. Neee. Ja sam najbogatiji. A ti si neodgojen, čak vrlo bezobrazan!“, promrmljao je napuhano čovjek.

„Oprostite, nije mi to bila namjera.“, reče Vil te odmah nastavi,

„Mene samo zanima, jeste li maloprije vidjeli neku…“

Nije završio do kraja rečenicu kada ga je umišljeni bogataš nekulturno prekinuo:

„Da, da, ptičurinu s nečim okruglim u kandžama. Još me vrijeđaš. Zar misliš da ne mogu upamtiti jednu rečenicu?! Toliko sam bogat, prebogat čovjek da svojim novcem mogu kupiti sve. Pa čak i tebe i tu ptičurinu koju tražiš. Koliko ona košta?“, upita spremno, liznuvši jezikom prst i dalje listajući novac. Malo je zastao, ispitivačkim pogledom dobro promotrio Vila te s visoka upitao:

„Hajde, da vidim koliko si pametan. Pokušaj nacrtati najveću vrijednost!“

I pruži mu papir i olovku.

Vil se zamislio. Znao je da ga ovaj strašni brojitelj novca iskušava. Ipak, ne oklijevajući ni časak, napisao je jednu jedinu riječ - LJUBAV.

Ljubitelj šuškavih papirića, pogleda papir malo s jedne, malo sa druge strane, namršti se, počeše svoje šiljaste brkove, i konačno reče: „Hmm…čini mi se… čini…pa, da!“

Pogledajući prvo slovo L reče: „Ovo je sedmica ali obrnuta, je li tako? Gle, na nju se može nadodati još nula!“, uzviknuo je uzbuđeno Brojitelj novca, dok je slovo L preokrenuo u sedmicu i na nju u transu nadodavao bezbrojne nule koje ni papir više nije mogao podnijeti. Onda je nule nastavio crtati po stolu, zraku….

Dječak se ražalostio te razočarano reče: „Znate, kada ste tražili da nacrtam vrijednost ja sam na papir napisao najveću koja postoji.“

To izgovorivši zašutio je. Šutio je i zaneseni brojitelj. Vil je nastavio: „Tamo otkud dolazim, postoje neke druge vrijednosti. Kod nas papiri nemaju takvu moć kao ovdje.“

Iznenađen dječakovim riječima čovjek ga je gledao u čudu, ne skrivajući podsmjeh. Kada se dječak okrenuo od njega i krenuo dalje u potragu za svojim prijateljem, brojitelj je ravnodušno odmahnuo rukom i nastavio, opet ispočetka, brojati svoje nacrtane novce, silno bogatstvo od bezvrijednog papira.

Vil se odjednom osjeti jako umornim. Tek sada je shvatio da je problem i suviše ozbiljan. Srca ljudi ne samo da su hladna, nego su i prazna. Zapravo, puna su gluposti, oholosti, grubosti. Tog trena, pored njega projuri opet onaj isti čovjek na saonicama vučenim psima. Ovoga puta imao je laso u ruci, koji je vrteći usmjerio prema nebu, kao da nešto lovi.

„Brže, brže!“, vikao je dok mu je lice odavalo zabrinutost.

„Hej, čekaj! Stani!“ poviče Vil za njim, ali on je samo projurio. Ipak, za razliku od prijašnjeg susreta, sada se, na kratko, okrenuo prema Vilu. Iako se to odigralo i suviše brzo, dao je Vilu znak da ga je primijetio.

„Opet je otišao“, promrmlja Vil.

Gledao je potišteno neko vrijeme za tragovima kola i pasa u snijegu, slegnuo ramenima te nastavio dalje. Svladao ga je umor te stade zijevati. Ubrzo nije mogao ni koraka dalje. Srećom, ispred njega se ukazala stara trošna kućica ispunjena slamom. Uvukao se unutra, legao, pokrio se slamom te zaspao.

IV DIO

Vil se probudio u slami. Nije znao koje je doba dana, ali je računao da bi moglo biti jutro. Ah, tek sada je shvatio koliko mu nedostaje Kucko koji je uvijek znao točan podatak o dobu dana. Kako je stalno bio mrak, teško je bilo odrediti točno vrijeme. Znao je jedino da mora ići dalje. Da bi ugasio mrak, spasio Kucka i sebe, morao je požuriti.

Koračao je kroz guste šume i pregledne čistine, pod večernjim zvijezdama lutao usamljen, izgubljen u mraku. Sjene Povratnice pratile su ga i sasvim lagano dozivale i šapatom usmjeravale ako bi slučajno zalutao ili se izgubio u mraku.

I onda je ponovno sreo čovjeka na saonicama s bijelim psima i užetom u zraku. Na Vilovo veliko iznenađenje, ovaj se put čovjek zaustavio i grubo mu se obratio:

„Zašto me pratiš?“

„Ja Vas pratim!?“, zbunjeno će dječak, te nakon par trenutaka nastavi hrabrijim tonom:

„Znate, nekoliko ste puta projurili pored mene pa sam vas samo htio pozdraviti. Imate divne pse.“

„Ah, tako, pa hvala ti“, uzvratio je čudak.

Ohrabren još više, dječak je upitao:

„Oprostite, ali čime se Vi ustvari bavite?“

Zagledan u daljinu, odsutnim, umornim glasom čovjek odgovori: „Ja sam hvatač zvijezda, ali one mi stalno izmiču. Uvijek prkose tako što dođu meni na dohvat a opet mi ne daju da im se približim.“

„Zašto ih želite uhvatiti?“, upita Vil.

I dalje zagledan u daljinu, hvatač zvijezda nastavi:

„One su svjetlo, goruća vatra koja bi me mogla ugrijati. Dosta mi je ove zime. Mjesec je prevelik, ali zvijezde, one mi savršeno odgovaraju. Samo kada bih uhvatio koju…!“

Nakon tih riječi čeznutljivo pogleda u nebo.

„Gledati i slijediti zvijezde znači težiti boljem i uzvišenijem. A Vi se silno trudite uhvatiti i posjedovati zvijezdu, što je u stvari nemoguće. I da uspijete uhvatiti zvijezdu ne biste se mogli ugrijati. Ugrijati Vas može nešto drugo što dolazi iznutra, a ne izvana.“

Tako govoraše Vil, više sebi, nego ovom čovjeku kome je to bilo pomalo nerazumljivo. Još jednom pogleda čudaka te dosjetljivo nastavi:

„Možda ne možete uhvatiti zvijezde, ali Vi biste mi mogli pomoći pronaći prijatelja i svojim lasom ga spustiti iz orlova gnijezda?! “

Usamljeni hvatač zvijezda šutke pristane, pa obojica krenuše u potragu. Lutali su dugo i tada Vil začuje poznato Kuckovo tika – tak, kako odzvanja s vrha jedne planine pred njima. Kako orla nije bilo u gnijezdu, čudak je zabacio laso visoko, visoko na sam vrh planine, zahvatio orlovo gnijezdo, povukao ga prema dolje i gle, u njemu je doista bio Kucko. Ah, kakva je to radost bila za Vila i Kucka, biti opet zajedno!

„Uh, bilo je i vrijeme gospodaru, tika-tak“, reče radosno Kucko.

Samo dok se kretao Vil nije osjećao hladnoću, ali kada bi zastao za njega bi hladnoća postala neizdrživa. Shvatio je. Ugrijati ljudska srca i ugasiti mrak može jedino osoba koja je neiskvarena, koja nije umišljena, ohola, a niti nestrpljiva i gruba prema drugima. Ali gdje naći takvu osobu, pitao se mali dječak, kada su svi koje je sreo, bili hladnih srca?! Razmjenjujući ovakve misli Vil i Kucko su došli do još jedne kućice.

„Što li ćemo ovdje pronaći?“, mislili su sa zebnjom u sebi, „Tko zna kakvi ljudi ovdje žive?“
Dosta im je bilo njihove zemaljske pustolovine i htjeli su kući. Ali zadatak se morao obaviti.

Vil se popeo na klupu pokrivenu snijegom i pogledao kroz prozor. U sobi je sjedila jedna djevojčica i plela šal. Dok ju je promatrao nešto mu je govorilo da bi ovaj susret mogao ipak biti drugačiji.

Djevojčica nikada nije izlazila iz kuće. Dok je bila još dijete u kolijevci preboljela je tešku bolest, od koje su je roditelji jedva spasili. Bila je jako žalosna, jer nije imala nikoga s kim bi se mogla igrati. Kako se nije družila sa svojim vršnjacima i kako nije išla nikada nigdje iz svoga doma, djevojčica je bila čistog i neiskvarenog srca. Konačno je, nakon silnih traženja i iščekivanja, Vila obuzeo uzbuđujući osjećaj optimizma. Od neskrivenog zadovoljstva, Kuckove su se kazaljke radosno I bez prestanka vrtjele:

„Gospodaru, čini mi se da bi ovdje naše putovanje moglo završiti!“ šapnuo je Kucko.
Taj je šapat djevojčica ipak čula. Doskakutala je do prozora i upitala ih smiješeći se:

„Hej, tko ste vi?“

„Ja sam Vil, a ovo je Kucko“, objasni dječak popravljajući svoju kapu. Bio je uzbuđen, a da ni sam nije znao zašto.

„A ja sam Halisa“, reče djevojčica. „Hoćete li se igrati sa mnom?“

Dječak i sat odmah su naslutili da bi se ovdje mogli i malo duže zadržati. Halisa je zaista bila prelijepa djevojčica. Duga plava kovrčava kosa bila joj je vezana zelenim vrpcama, a bijela haljina i žuti kaputić skladno su se vijorili oko nje, dok je radosno poskakivala. Dan je brzo prošao u smijehu i igri. Djevojčica se prvi put u životu smijala od srca i prvi put nije osjećala usamljenost. Obrazi su joj bili rumeni a oči sijale od radosti. Kada su se roditelji vratili kući, dječak i sat brzo su se sakrili u ormar u Halisinoj sobi.

I tako su nekoliko narednih dana kada bi njeni roditelji otišli na posao, dječak i sat izlazili iz ormara i igrali se s djevojčicom. Bilo im je čarobno. Bili su u toplom. Imali su što jesti jer im je djevojčica uvijek donosila hranu. Imali su i gdje spavati jer im je u ormaru pomogla napraviti postelju. Povremeno bi Kucko upozoravao Vila kako „vrijeme prolazi“ i da bi trebali misliti o povratku kući.

Vila stadoše obuzimati turobne misli. Halisin smijeh širio se dolinom dok su se igrali. Vil je osjećao i bio sve uvjereniji da bi se upravo djevočicinim vedrim smijehom mogao pobijediti mrak, te da bi se nakon toga konačno mogli vratiti kući. Ali, mrak se nije gasio. Vil se našao na kraju puta, a nije znao što bi doista trebao učiniti. Vrijeme odlaska bližilo se, a zadatak nije bio izvršen.

Dani su uz Halisu brzo prolazili a Kucko i Vil nisu uspijevali naći konačno rješenje. Jedina prava i divna utjeha bila je Halisa i vrijeme provedeno u njezinu društvu. Vil se osjećao ispunjenim, to je i Kucko uvidio, a brkovi, odnosno kazaljke, zadovoljno su se vrtjele.

Znao je Kucko jako dobro što se zbiva s njegovim gospodarom, i pravio se da ne primjećuje Vilovu zaljubljenost. Trideset dana je isteklo. Dani vesele igre i smijeha su završili, i došao je trenutak odlaska.

Tada je Vil ispričao Halisi svoju priču, tko je on, zašto je ovdje i da sada mora ići, iako nije ispunio povjerenu mu zadaću. Djevojčica se silno ražalostila. Jako ga je htjela zadržati, ali je znala da Vil ne može ostati. Od velike se žalosti rasplakala i njene su suze, male kristalne kapljice, padale na zaleđeno tlo. To su bile čiste, neokaljane suze jer su navirale iz očiju potpuno iskrene osobe. Nakon stotina godina to su bile prve suze iskreno prolivene iz ljubavi za nekoga. Kako su Halisine suze navirale sve jače i jače i padale sve krupnije i krupnije, Vil je bivao sve zabrinutiji. Kako će ju utješiti, čime, kada je on razlog njezine boli, a mora otići. Postala mu je najbolja prijateljica, a on ipak ne može ostati uz nju. Osjećao se nemoćan, jer ga njezine suze ipak nisu mogle zadržati, spriječiti u odlasku.

I Kucko se jako ražalostio. On nije mogao podnijeti rastanke ili vidjeti nekog kako plače. Kazaljke su mu tužno, gotovo beživotno bile spojene jedna uz drugu. Kao da je i vrijeme zauvijek stalo. Bio je to vrlo tužan dan.

Leteći sve više i više, jako tužan i razočaran u svojoj nemoći, Vil se udaljavao od Zemlje. Kada je konačno smogao snage pogledati dolje prema Zemlji, nije mogao povjerovati u ono što je ugledao. Djevojčicine suze omekšale su led. Suze su padale i led se topio.

„Hvala ti moja dobra Halisa! Uspjela si svojom ljubavlju riješiti moj problem“ uzvikivao je Vil, ispunjen radošću i potpunom srećom.

Djevojčica je bila ispunjena tugom. Plakala je neprestano i dugo. Mislila je kako je zauvijek izgubila svog najboljeg prijatelja.

Vil je zatvorio oči, duboko udahnuo. Nošen čudesnom čarolijom ubrzo se našao pred anđelima. Kucko i Vil stajali su u iščekivanju pred zanijemjelim anđelima koji su sjedili na svojim uzvišenim stolicama. Vil je unatoč pohvalama anđela zbog uspješno obavljenog zadatka bio ispunjen žalošću, jer je morao napustiti svoju prijateljicu. Povratka na Zemlju nije bilo. Povukao se i tiho zaplakao.

Halisa je također, neutješno, danima plakala. Roditelji nisu znali što se događa s njom. Jednostavno, nitko i ništa nije ju moglo utješiti. Njene suze su i dalje padale, a led se topio.

Kako se led topio tako se i razdanjivalo sve više i više, sve dok jednog dana nisu prvi zvončići otvorili svoje čaške uz rani vjetar u smrekama. Bili su to prvi pravi vjesnici proljeća. Livade su se opet nakon tolikih godina ispunile šarenilom poljskog cvijeća. Potoci su nabujali i pretvorili se u čiste i pitke izvore vode. Nestali su gusti, tamni i neprobojni oblaci i Sunce je ponovno pružilo svoje zrake na uspavanu Zemlju. Život se budio i pupao na svakom koraku, u svakoj voćki, u svakoj životinji koja se probudila iz svog najdužeg zimskog sna, u svakoj ptičici koja se ponovno oglasila radosnim cvrkutom životnog veselja, u svakoj travci koja se zazelenila…

V DIO

Godine su prolazile. Halisa je izrasla u predivnu djevojku. Prestala je plakati. No u njoj je tuga zauvijek bila duboko skrivena, iako se i udala za dobrog i vrijednog mladića koji ju je iskreno volio. Imali su sretnu i veliku obitelj. U sreći i blagostanju dočekala je starost.

Vil je svakog dana smiješeći se promatrao njen život i tiho ponavljao: „Kad se dvije osobe vole to je radost za sve. I za mene.“ Radost ljubavi pokreće ne samo jedan život, već mnoge živote.

......

„I tako je dječak Vil ugasio mrak na Zemlji“. Završila je priču starica svojim unucima sa zagonetnim smiješkom na usnama ocrtanim borama.

„Bako, a što je bilo dalje sa dječakom Vilom?“ upitala je zamišljena unučica.

„Ne zna se točno, ali vjeruje se da je postao Anđeo Svjetla jer je zahvaljujući njemu i Halisi, Zemlja opet bila obasjana toplinom svjetla“. Reče to starica, te nastavi: „Na žalost dragi moji, vrijeme je za spavanje!“

Zatvorila je knjigu svojim smežuranim rukama. Djeca su nerado, poljubivši baku, otrčala u svoje sobe. Starica ih je pokrila i blagoslovila, poželjela im lijepe snove, bogate čarolijom, i let na planet gdje je sve moguće. Tada je tiho otišla u svoju sobu. Izmolila se i zahvalno pogledala u nebo svojim umornim, staračkim očima i nasmiješila se tajanstveno. S onom istom knjigom ispod jastuka, od koje se nije odvajala cijeli život, zaspala je i usnula vječni san.

U tom snu ugledala je Vila kao dječaka koji nestrpljivo trčkara uokolo u iščekivanju. Čeka upravo nju. I ona mu je, sad kao djevojčica, kakvom ju je i upoznao, prišla i nasmiješila se. Uhvatili su se za ruke…
Razdragan i zarazan smijeh širio se uzduž nepreglednih polja sazviježđa. Ah, kakva je to radost bila! Kakav svečani ples!

Vil je otvorio vrata svemira. Ušli su u beskonačnost, koračajući putovima posutim crvenim ružama koje su čarobnice, vile i anđeli posipali pred njima.

Kucko je zastao. Prestao kucati. Od sreće.

Velika vrata su se za njima polako zatvorila i nikada se više nisu otvarala. Nije ni bilo potrebno jer na Zemlji je prestao vladati mrak. Vladala je svjetlost, toplina i ljepota ljudskih srca, koja su složno kucala. U ljubavi.

V I L

Urednik
Zvonko PENOVIĆ

Predgovor
Vesna KRMPOTIĆ

Pogovor
prof. dr. Ante LAUC

Tehnički urednik
Suzana EŠKUTIĆ

Ilustracije
Josip KOLERT i Danijel JELENIĆ

Nakladnik
GRAFIKA d.o.o.

Prijelom i omot


Tisak
GRAFIKA d.o.o.
Osijek, 2012.


Sandra VULIN

Živi u Stuttgartu.
Pisanjem se bavi posljednjih desetak godina.
Do sada je svoje pjesme objavila u nekoliko zajedničkih zbirki Društva pjesnika „Antun Ivanošić“ iz Osijeka, Društva pjesnika „Sv. Mihovil“ iz Drenovaca, i u dva zbornika, Hrvatskog Sabora Kulture.
Objavila je dvije knjige poezije Pod nebom uspomena i Daruj me svojom blizinom.
Ovo je njena prva objavljena bajka…
Svoje stihove je prigodno predstavila u Beču, Zagrebu, Novom Sadu, Osijeku, Drenovcima, Šibeniku, Đakovu, Crvenki...
Ova knjiga je izašla zahvaljujući nesebičnoj inicijativi prof. dr. Ante LAUCA te velikoj podršci Vesne KRMPOTIĆ.

Sponzori projekta su: Grad Osijek, Županija Osječko-baranjska, Centar za mir i nenasilje Osijek, RWA Raiffeisen Agro d.o.o., Zlatko JANEČIĆ

V I L
Sandra Vulin

Osijek, 2012.


17:25 | Komentari (3) | Print | ^ | Da/Ne

ponedjeljak, 04.01.2016.

na moru ljubavi



nema me
u tvom sjećanju
plodonosnoj želji srca
posrnulom pogledu
zvuk dječije suze
šapuće tiho na tvoje uho
zatrti trag neba
izgovoren
u dahu

ti znaš a ja sanjam
ti ideš korak naprijed
a ja stojim na mjestu
krenem li
pri hodu ću
povući za sobom
dugu

ovaj zagušljiv zrak
neće biti dovoljno snažan
izdržati težinu mog srca
plašim se
andjeli streme uspomeni
toj hrabrosti odvažnih
držeći se za ruke
rasuti po svijetu
u sjaju tirkiza

nema me
naša jedrilica
ne širi visoko jarbol
nema dio ustrajnosti
za jedriti
nepreglednim
morima vječnosti
galebovi slute
zalazak ljubavi
i plaču



19:31 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

utorak, 29.12.2015.

oslonjena na svjetlo u tebi



naslonjena
na zid
uvjeravam svoje snove
prepune zvijezda
kako ću im tog jednog dana
ipak priuštiti
bolje mjesto za život
za udisaj zraka duše
širinom nalik svemiru
vječno mladom
pupoljku voljenja
na otvorenim dlanovima
uzduž sjećanja
od kojih stvaram okvir
za našu zajedničku sliku
nejasno zagledanu u osobu
koja sam ja sigurno nekad bila
a koja postaje nesiguran dah na vjetru
razbijan val o stijene
glas vjeran u čekanju
da bih opet naslonila glavu
na svjetlo u tebi
kako bi moji koraci
pronašli mjesto
u našem zagrljaju
utisnutom
u zvuk pjesme
kroz gluhu noć



19:26 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

nedjelja, 27.12.2015.

dar



kada darivanje pjesme
ne bi uzljubilo dušu
život bi patnja bio
na kojoj istočnoj postelji
sunce naše ljubavi se proteže
izlijevam žubor voljenja
kao djevojčica
koja otkriva veliki mirisni svijet
na grudima glačam
bijeli stolnjak duše
da rasprostrem po njemu
našu ljubav
kada darivanje pjesme
ne bi uzljubilo usana ples
život bi patnja bio



16:57 | Komentari (6) | Print | ^ | Da/Ne

subota, 26.12.2015.

buđenje



odazivam se
novom buđenju
slasti zanosa
zamagljenom treptaju
preporučujem se
iskreno
toplini tvoga zagljaja
naša serenada
otvara prozore suncu
lakoćom svile
mirisom blagdana
podno zamagljenih treptaja
uhvaćenih na prepad
uskače
tirkizno jutro



17:28 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

srijeda, 23.12.2015.

sukno



isti smo
a ipak odvojeni
svjetovima
vjekovima
voljeni Otkupitelju
osvježi mi na duši boje
Tvoje svetosti
znam
prepoznat ćemo se
kao što vlasnik sukna
prelomljenu pločicu
nakon bojanja
prepoznaje
i vraća na svoje mjesto
kada se prepoznamo
vrati me ravnici
da među prstima
sretna
prosipljem zlato



16:17 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

subota, 19.12.2015.

istina..




ti
ljubiš sretni zanos
moje srce
u gluhi čas
vjekovi se smiju
kao uvijek

ja
čisto sam slovo
bez trunke samoisticanja
pišem značenje
po tvom životu
tvom a opet sebi bliskom
tišina zvoni
zapisništvom
našim mislima
izgara
plamen istine
kistom obojani zastor
podno crno bijelog neba
nidje Slikar ne ostavlja
svevremeni potpis
i zaštitni znak
koliko na hrabrosti
onih koji vole



11:05 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

petak, 18.12.2015.

izvor života



ti si čaša
u koju ulijevam
kaplje ljubavi
prvo
i vječno
ime života
ime tog životnog slapa
ispijam
da preživim

svijet
umire od žeđi
u ispijanju čaše
u naravnoj veličini
puna je praznine
bez ljubavi
bez vode
ako nas
nema


Image and video hosting by TinyPic


11:55 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

nedjelja, 06.12.2015.

mojoj majci



tuga je praskozorje
rumeno od promjene
ne žalosti se, majko,
planine se ogledaju
nad samotnim jezerom
tvoja je duša sunce što ih grije
kosa ti je crna šuma
na gori sa mirisom tamjana
trebam tvoje ruke da me grle
kao krošnje mjesečinu u gluhi čas
ma, opet ti kazem, mila,
tvoje suze dragocijenije su od bisera
rasutih iz samilosnog korita od badema
takav ti je pogled
kao srna uplašena
žalostiš svoje veliko srce
nepotrebnim i prolaznim sitnicama
lažnim pogledima dušobrižnika
pusti, pusti sve ono
što na tvojem licu slika nove bore
a tvoju crnu šumu snježnim bjelilom
nije još vrijeme, majko,
da sazriju bademi
i srnu je bolje pustiti
njenom otmjenom galopu
ne žalosti svoje umorne snove
život je najveći san
tvoj život
moj život
tek odraz je Božanskog daha
u kojem smo i mi
lahor Njegovog sutra



12:41 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

subota, 21.11.2015.

jednom...

jednom
kada te usnulog
zatekne podne života
prhnule ptice u krošnji
tvojih predrasuda
mudrost
zrno koje ti nedostaje
ostani vjeran
čovjeku koga slijediš
djetetu u sebi
rođenju
na putu prema izlazu
blještavilo svijeta
razbija
svoja lažna obećanja
na tvoje srce
jednom
kada se domovina koju znaš
nasloni na kišni dan
u rukama ćeš zadržati
sebično i gordo
ono što si smatrao
svojinom


17:33 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

petak, 30.10.2015.

željela bih znati



tuđim gradovima
iz korita moje ulice
razlijeva se
magla
kao usne
ljube se sjećanja
snovi iz mladosti
kazuju li
priču
tvoje ruke
o sigurnom zagrljaju
željela bih znati
noćas
razlijevam maskaru
prije nego urane
prvi alasi
na rijeci naše ljubavi



11:45 | Komentari (3) | Print | ^ | Da/Ne

srijeda, 28.10.2015.

u zagrljaju zvijezda



mliječna staza
u tvojem pogledu
čuva moju dušu
da ne utrne svjetlo
u njoj
sve su se igre odigrale
putovi prohodali
riječi samoćom obrisale
progovara tišina
sada
želja je tvoga srca
zajedno sakupljati
zvjezdanu prašinu
u rukom vezene džepove
tvojom bajkom
iz šarene maramice
oslikavam sebično
ljepotu zajedničkih trenutaka
rođenih pred nama
a ugaslih
među zvijezdama


16:45 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

subota, 10.10.2015.

moja i tvoja tuđina



prebivam
na adresi zalutalih
koracima
srcem
volim te
ispod bilo čijeg neba
pružam ti ispucale ruke
žedne ljubavi
kao zemlja vode
meni si ti
i otac i majka
siguran oslonac
da ne posrnem
ispod oblaka
sanjam
ljudi se oblače u ljubav
sustiže nas moda
nasmijanih lica
na razglednici života
osjećam
ako me noćas
tuđina oslobodi
tvog zagrljaja
ogrtača ljubavi
postat ću tren
samotnog cvata
tamo gdje mu vjetar
rasipa tragove



14:01 | Komentari (3) | Print | ^ | Da/Ne

ponedjeljak, 05.10.2015.

razbijeni licitar



glasna je tišina
sa kojom se branim
ne oponašaj ju
iz mog vrta
ne ubiri
pokrivena je
nebeskom posteljom
čipkastim oblacima
jer opet na kraju
tvoja nečujna razgovorljivost
moja gorljiva odbrana
i sve namjere
ostaju
na praznom listu papira
pod buktinjom istog neba
ruke su ti razrezane
na taj licitar moga srca
lomljavu snova
suze
malo prije svanuća
a moje zrelosti



08:22 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

nedjelja, 04.10.2015.

RASTUŽUJEŠ JESEN



rastužuješ
jesen
kada se nadlaktim
nad osovinu našeg mi
ukroćuješ
vatru u krošnjama
pospremaš u zaborav
svojevoljan
pristanak na sreću
rastužuješ
jesen
na licu oktobra
ostavljaš da teku suze
danima sa neba



11:26 | Komentari (3) | Print | ^ | Da/Ne

subota, 26.09.2015.

TAJNA


U ljupkom
iznašašću
tajne
moga srca
koja sjaji
kroz još
nekićeno ruho
nesvirane note
tu nemalu zadaću
za ispuniti
pokušavam
izvršiti
da shvatiš
kako samo
ljubav
spašava
ovaj posrnuli
svijet



14:37 | Komentari (4) | Print | ^ | Da/Ne

četvrtak, 24.09.2015.

slutim


nisu nam iste
sjene
tvoja je sunce
istočnog pogleda
moja je
glasna tišina
noćna melankolija
izlijeva se
kao slabost
u čaši
okorjelog vinopije
jedino jos tješi
mekoća fluida
tihi zvuk
piana u blizini
svira mi
note predaje
ogoljene
mojom spremnosti
u crvenoj požudi
hodaju zvijezde
na ljestvama
naših snova
odlažem
umorna čekanja
moja i tvoja
ljubav
tone
u oceanske dubine
tvoju šutnju
moje oči


19:43 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

četvrtak, 03.09.2015.

nemaš pravo





nemaš pravo
pitati volim li te
otkrili te duge i prašnjave zastore
neka sunce osuši mokre trepavice
koje su ti noćas milovale snove
dok se mjesec šetao
iako nemaš pravo
spuštati našu ljubav
u zdenac svojih predrasuda
opraštam ti
zapis u zvijezdama
jedan korak do sreće
dijeli nas nocas
jutro bez riječi
moje odsustvo od tebe
a ti niti ne slutiš
koliko sam ti blizu
zastani na tren
osluškuj
evo već stiže
kotrlja se srce
žurno u tvoj zagrljaj



19:45 | Komentari (3) | Print | ^ | Da/Ne

srijeda, 02.09.2015.

tvoje boje moje tuge



Image and video hosting by TinyPic

požuri
u ružičaste snove
čekam na tvoj jasan znak
iza bijelih venecijanera
tek su cjelovi samoće
i parfem čežnje
beskonačni kao vijek
spomeni to vrijeme
u osmjesima modre zore
čaši odveć' prepunoj
opijajuće rubinske slasti
borama sjećanja
koracima prostranstva
hodam po atlasu
svoje tuge
duge
a opet
podno tvojih boja
isto pri tom
koljenima dotičem tlo
gdje je maločas plakalo
moje srce
obuci ljubav
jer tvoje viđenje u meni
miluje oči
umiva lice
ružinim laticama
kako bi se mladost zaustavila
i trkom sakrila
u zelenom lavoru
rukama
perem sunce
taj jantarski miraz
na vjetru savršenstva
stojim i čekam
podno vatrom okupanih
žmirkavih krošnji
uhvaćenih na prepad
naglas se smije
tirkizno ruho neba
sanjam
iščuđavam se
mojim istrošenim cipelama
od silnog trčanja
po oblacima našeg sutra
tvoj uzvrat mi jedino može biti
da iznova opet
na grudima sebično čuvaš
sapunicu naše ljubavi...



17:44 | Komentari (4) | Print | ^ | Da/Ne

utorak, 01.09.2015.

namjere u boji crvenog ruža

noćas
sve je crveno
moja haljina
vino
ruž na usnama
čekanje sa praga
u potpisu vremena
zažuborenoj rapsodiji
još utrnuloj od sna
sve se crveni
u blizini
u meni
crvene su moje namjere
od polustida i istine
i doista ne znam
kada je počelo
i gdje će se crvenilo
sa usana razliti
možda po vjernoj ljubavi
na jutarnjem suncu
pod kojim nam se
kupaju sjene


09:09 | Komentari (3) | Print | ^ | Da/Ne

ponedjeljak, 31.08.2015.

Memento Mori

Čudno je to i pomalo tuzno. Od pamtivijeka, čovječanstvo bije bitke protiv sebe i protiv Onoga, koji u zanosu svoje kreacije sa puno ljubavi čitavu postojanost stvori.

Odmetnuo se ljudski rod protiv slobodne volje da se rodi za Nebo jer se nekako sigurnije osjećalo u prašini iz koje je poniklo. A za sve je kriv jedan ugriz trule jabuke.

Zmija je otpuzala u svoju jazbinu, nju nije ni najmanje dotaknuo neslavni završetak jednog dramskog čina dok je Božanski Stvoritelj svoje Sveto Lice pokrio Svetim rukama i velegorko zaplakao.

Plače On i danas, ali ga Njegova voljena stvorenja ne čuju, a ako čuju tad ipak ne mare.

Ljubav je pognula glavu i odrekla se svoga imena i svoje veličine, iako je toliko jaka da bi jednim treptajem oka promijenila cjelokupnu sliku.

No, vrijeme ne posjeduje niti kazaljke na satu koje tutnje iz ničega u ništa, niti gostoprimstvo ljudskog roda na Plavom Planetu, koji neprekidnim tijekom dolazi i odlazi poput izvora koji stalno teče u uvijek biva isti.

Nije se promijenilo vrijeme nego su se mijenjala ljudska srca ograničenih uvjerenja, poput kofera u kojem je posložena odjeća, a u koji više nista ne stane, iako vrijeme tjera na posloženje, što učiniti tada: obrnuti sadržaj i slagati stvari opet iznova.

Povijest je poput kofera, stalno se ponavlja. Možda malo drukčije posložena, ali sadržaj je potpuno isti.

Stara zmija igra najjačim figurama u ŠAH igri tjerajući Istinu pred vrlo nezahvalnu poziciju, ne znajući da je "istina jedina koja ne može biti neistinita" i koja će odigrati MAT.

Vrijeme i prostor postojao je prije nas, a postojat će i poslije nas, Zemlja će se okretati, Sunce će sijati, kiša će padati, vode će teći...

Kada odemo, svijet našim odlaskom ne staje.

"Svaka je vlast za vjekove"... o, kako li je samo teško kada duša u času odlaska spozna što je život trebao biti, a što je na kraju ispao.

U tih nekoliko smrtnih trenutaka gotovo je nemoguće učiniti nešto za što smo imali cijeli život.
Kada odemo, rijetko tko će se sjećati tko smo i što smo bili.
U ono vrijeme za nas same bitna će biti jedino Vječnost, koja će nas dočekati sa čvrstim argumentima, dajući nam jasan odgovor na postavljeno pitanje.
Što cemo joj tada odgovoriti? Da nismo znali? Da nismo mogli??

Neopravdano, jer i znali smo i mogli smo.

A za sve je kriva Edenska trulež u jednom pokretu ženske ruke.

Eto, što ti je žena!
Zahvaljući samo i jedino nesagledivoj Božanskoj sućuti prema crviću zvanom čovjek, dobili smo novu Ženu ogrnutu u Sunce sa Mjesecom pod nogama, koja će zmiju satrti petom!
Kakav li će to samo povijesni događaj biti?!
Kakav Trijumf!
Kakav Šah-mat!
Zasigurno trenutak u kojem se onaj prepuni kofer konačno zatvara.

Pozvani smo na izbor.
Ljudi dolaze i odlaze, svijet ostaje i traje.
Uvijek će biti dovoljno prašine da proguta sve te silne kosti, ali nikada neće biti dovoljno duga vječnost da ovaj treptaj poklonjenog života opet vratimo i pozivimo stječući tako novu priliku, poviti rane tom cijelom uplakanom Nebu.

Nova prilika će zasigurno biti velika kao Zlatni Jeruzalem.

.........Ulomak iz moje neobjavljene knjige "MEMENTO MORI"


20:11 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

govorim ti ljubav....


slikam ti ljubav
na onom notesu od ranije
ispisanim zlatnom rukotvorinom
po kojem sam voljela te
od prve do zadnje stranice

pokazujem ti ljubav
u očima boje otvorenog neba
spremnog da se nadvije
nad svim vodama ovoga svijeta
i potraži svoj vjerni odraz

govorim ti ljubav
uzdasima tuge u modroj paleti noći
rasutom crnom kosom
po svilenoj finoj tkanini

darujem ti ljubav
kada ponestane karata
za raj u jednom smjeru
a plašim se pri tom da se ljubav
dostojanstveno sveti i u besprijekoru nestaje
svime onim sto se mi usudjujemo
ljubavlju uporno zvati


10:26 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.