ponedjeljak, 13.04.2015.

samo za tebe


pričaj mi
reci da su samoće i čekanja samo sjene
iza kojih nailazi jasna sreća
reci da nas nije prevarilo vrijeme
dok prelistavam album naših uspomena
tu si i kada se tako ne čini
suglasje tihog trena
samo je iluzija kojom se branim
kada te nema

pričaj mi
za koga su jutros porculanske lutke
obukle najljepšom čipkom obrubljene haljine
dodiri okićeni poljupcem na pragu našeg Doma
obećanje su mog vjernog čekanja
kada te nema
po tko zna koji put jutros su se oglasile ptice
pjevaju proljetnu pjesmu
baš kao moje molitve pratiteljice
koje svaki dan nižem na nisku
samo za tvoju ljubav
samo za tebe...


10:34 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

ponedjeljak, 06.04.2015.

papirnate brodice


mogla bih noćas
čini mi se,
potopiti sve papirnate brodice
koje su me sa tvojom obalom spajale
mogla bih i trebala bih
sa tog mora zahvatiti krčagom
naše uspomene
moje stihove
i ljubav
samo još uvijek ne znam
kako i kuda sa njima?

kuda ću usmjeriti pogled
kada otvore se ladice sa odgovorima
jedna po jedna?

možda ih ostavim da zjape
kao neispeglano rublje
neispijeno vino
neisplaćeni dugovi
neutrošeno vrijeme...?

još uvijek ne znam
i plašim se znati
kuda sa svim tim
silnim olupinama
prije svitanja...?


14:55 | Komentari (3) | Print | ^ | Da/Ne

subota, 04.04.2015.

ne zovi me



ne zovi me
na travanjsku rapsodiju
tvoje su ptice dolijetuše
u probuđenim krošnjama
šaroliki cvjetni astrahan
podno naših koraka
smijeh magličastih oblaka
i plavetnilo naprasitog neba
sve je tvoje
kada se tvoje slabosti
jačaju na mojoj ljubavi
ne mogu ti uzmaći
ne zovi me
ne mami na podnevno sunce
moje oči su navikle
na manjak ljepote
otkako sam s tobom
poigrava se suosjećajnost
sa licitarom moga srca
ah kada bi se mogla
i htjela prije sutrašnje zore
otopiti i sliti ozgor onostranosti
sve je bolje od ovoga
što osjećam u sebi
dok te gledam
nemam htijenja prisvojiti na grudi
gorljivu buktinju ni zna što
kao ni ti
ne želim se poigravati
sa samoćom boje ciklame
tim ružičastim obećanjem
kojeg nema naš današnji
i posljednji Istočnik sreće
jenjava gorljivost sebedarja
u očima
na trepavicama
pa čak i na obravama
ne postoji
ni jedan osmijeh te okamine
sa mojih ramena
koji bih rado podijelila sa nekim
ne zovi me i ne traži


22:51 | Komentari (4) | Print | ^ | Da/Ne

srijeda, 01.04.2015.

vjetar

Nakon dva dana divljačkog lupanja vjetra po crvenim krovovima mokrima od kiše, prozorima sa kojih su sve mačke u strahu pobjegle, vratima na kojima već dugo ljudska ruka nije pokucala, osim upornog i razigranog, razljućenog i neumornog vjetra, po crnim šeširima pomalo naherenim ukošenim, poput koraka njihovih ponosnih gazda te njihovim umornim i namrštenim licima, konačno se malo primirilo, velim malo ne mnogo.

Kao da je i vjetar baletan napravio jednu kratku pauzu, predah pred nove goropadne nasrtaje.

Uporan li je?!

L(j)udi ne mare,o kreću glave (kao inače i od svega) da mogu okrenuli bi glave od samih sebe, ali ne umiju, jer se svakog jutra vide u ogledalu koje im se zadovoljno ceri u inat...

Goni taj vjetrogonjar sve viseće oblake nad gradovima bez ljudi, neumorne priče, kišne i snježne padaline, inatljive pretostavke, neisplaćene dugove, dječje osmijehe i ljudsku bol okupanu suzama.

Sve to nosi vjetar!

Možda jednog dana ljudi postanu drugačiji, možda shvate svrhu ove vjetrometine.

Jednog dana...

Kada se uzrok otkrije, lako je pronaći prave odgovore i postupke.

Do tada ostaje samo nada ogoljena od vjetra i čekanja....


20:29 | Komentari (4) | Print | ^ | Da/Ne

srijeda, 25.03.2015.

goblen na ožujskom suncu

Položila sam svoja očekivanja u naručje naprasitog ožujskog sunca.

Ono mi je i lijek i pribjeg za razgovorno vrijeme samoće i jedan tihi čas zdvojne čežnje.

Riječ je dana i riječ posijana.

Podno bezgraničnog svoda moje sobe krilata ljubav je raširenih krila stala na prozor, ali još nije poletjela.

Promatram je i želim joj mnogo toga reći.

Mlado vino, odveć' rumeno od svoga postojanja i tragova mojih usana, u sebi skriva pijanstvo raspodije i vjetrovu nevjestu i kao takve, prislanja na moje grudi, utoliko da se i sama Venerina dokonost tome iščuđava.

A toliko joj toga želim reći....

Licitarski proizvodi moga srca na vrtuljku umijeća življenja blagoslov su i nagrada trpljenja kada naposljetku glas izađe na sve.

Tada i sami vrtovi sjećanja u posljednjem doticaju sa stvarnosti postaju malo dijete, a njegova ljupka malenkost, posljednja adresa prebivališta naše ljubavi.

Malo dijete razlog je zašto se časno lome sva koplja u oluji.

Ali kako nadjenuti ime preranoj žutoj ljepoti, kada su moji i njeni putovi isti?

Nas dvije gorimo istim plamenom bez izgaranja, sebe darujemo bez povratka istovrsnosti.

Uistinu, spasenjska je kupelj moje duše u slavodobitnom zrcalu Božije zjenice u kojoj se ogledam svaki put kada se končana nit tvojeg i mojeg zajedništva privede kraju.

Tu si, neminovno utkan goblen na mojem Suncu, upletena kamenita obala uz more moga postojanja.

I sve što ti želim reći, samo je lahor novog dana u kojem stvaramo naše zajedničke uspomene..

Stopimo se vrtložno i odmah potom uronimo izgubljeni u more te ljubavi, koja nam oprašta i dopušta, da se u njoj zauvijek za svijet izgubimo, a za sebe pronađemo....


19:36 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

nedjelja, 22.03.2015.

NAMJERE U BOJI CRVENOGA RUŽA



Noćas
Sve je crveno
Moja haljina,
Vino
Ruž na usnama
čekanje sa praga
U potpisu vremena
Zažuborenoj rapsodiji
Još utrnuloj od sna
Sve se crveni
U blizini
U meni
Crvene su moje namjere
Od polustida i istine.
I doista ne znam
Kada je počelo
I gdje ćce se crvenilo
Sa usana razliti.
Možda po vjernoj ljubavi
na jutarnjem suncu
Pod kojim nam se
kupaju sjene.


11:24 | Komentari (6) | Print | ^ | Da/Ne

četvrtak, 12.03.2015.

to nebo tvoje neobičnosti


to nebo
tvoje neobičnosti
svaki put me
natjera
na dvojbu
da li da
uspravno sunce
kao jarbol ljubavi
postavim
na Tvoje
postojanje
ili da zvjezdicama
kao jaspisom i safirom
okitim mističnost
bogatstva
u Tvojoj
Duši


19:16 | Komentari (9) | Print | ^ | Da/Ne

petak, 06.03.2015.

stalna adresa mi je lutanje



noćas
nemam kuda
razliveni su koraci
kao umorna
i dosadna kiša
na cesti
misli su skorene
na zidovima
onih samotnih
ukletih
zgrada u mraku
koje prijete svojim
sigurnim urušavanjem
noćas
nemam kuda
kao što imaš ti
u hladnoći
vrisak duše
grančica tijela
sa nježnošću
pozdravljaju
utrnuli vjetar
bez dodira
bez sna


22:36 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

četvrtak, 05.03.2015.

Magdalena



pusti
nije vrijedno
ni vrijeme
razbijati
napuknuto sunce
bez opravdanja
za cežnju
iskupljenja za bol
usput vene
žedna ruža
baca sjeme
posvuda
pusti
da se jezici
riječima oštre
istina
stojiš uz rame
grešnice
a kada nas
prevari vrijeme
ti prvi
baci kamen


23:30 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

subota, 28.02.2015.

pogana djela ljubavi


ti ne znaš
što se sve dogodilo
dok nisi došao
ali iznenadio bi se
da i zidovi mogu biti
itekako dobri
sugovornici

razbijala sam
prokletstvo
Pandorine kutije
koz dlanove
cijedila raskajanu bol

a ona se spustila
iz vreline
sanjarskih zjenica
u kojima još uvijek
tinja vjera

vidiš lažnu istinu
kako sam ponosna
dostojanstvena
i kako me ne bole
tvoje kletve
teške riječi
i ostala pogana djela

ne ti doista ne znaš
što se dogodilo
dok sam te čekala
sama


21:34 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

petak, 27.02.2015.

u Tvom vinogradu



predobri, Nebeski Oče,
u potpunoj odanosti srca
toj skrovitoj želji
postojanom htijenju
sakriti se još žarče
u zapešću Tvojih dlanova
uzdižem pogled i riječ
sa ove natopljene doline suza
oblaci su tmasti i oluja se sprema
pješčani sat nestrpljivo broji
svoju zadnju zlatnu prohodnost
darujem Ti sebe
kao prvog dana
kao dijete majci
izlažem svoje darove pred Tobom
kao što to čine zaljubljenici
u svetoj vezanosti srca
i molim te samo jedno
dopusti mi konačno
da utažim žeđ svojih očekivanja
opojnim vinom spoznaje
iz Tvog plodnorodnog Vinograda


17:36 | Komentari (3) | Print | ^ | Da/Ne

utorak, 24.02.2015.

tražila sam te noćas, ljubavi moja...


Tražila sam te noćas, ljubavi moja,
po svim ispisanim pjesmama,
ali nisam pronašla stih
u koji bih te tako rado uklopila.

Po krčmama
naših davnih mimoilaženja,
brujanja lokomotive pod prozorom,
dok lice reže snijeg,
ali tebe nije bilo.

Tražila sam te u sjećanju
policijskog sata
u kojem smo
lutali
selili
svoje domove,
na starom stubištu pored rijeke
gdje si me prvi put poljubio
i poremetio svemir,
ali tebe nije bilo

U plejadi
najljepših pejzaža duše
naslikanih mladenačkom
vrelom suzom rastanka,
uzalud...
sve je već odnio dan.


17:53 | Komentari (6) | Print | ^ | Da/Ne

četvrtak, 22.01.2015.

kad to uspiješ...




Jednom kada naučiš ostati smiren:
dok oluje prijete,
gromovi tuku,
Zemlja izmiče pod nogama,
udaraju bubnjevi marš u duši,
svijet, kakav znaš, u trenu nestane ,
odslužuješ neskrivljenu kaznu,
nepravdu trpiš,
poradi istine si gonjen,
tada, kada to uspiješ,
znaj, da si pobijedio
i sebe i svijet
i da uranjaš
u Božju blizinu,
kojeg li blažnstva
stremiti ka pobijedi !!!





16:07 | Komentari (6) | Print | ^ | Da/Ne

srijeda, 21.01.2015.

šašava pjesma



Htjela bih noćas
pošašaviti sa tobom
šašavluk prosipati iz džepova
po kišom ispranim ulicama.

Šašavim namjerama
prilazim ti nasmijana
i šašavost došaptujem
čini mi se,
nešašavim prolaznicima.

Oni tako nešašavi,
a noć se našašava
našim šašavlukom
na ovoj klupi podno
zašašarene ulične lampe.



16:36 | Komentari (5) | Print | ^ | Da/Ne

utorak, 20.01.2015.

pitaš me



Pitaš me,
koje je boje sjećanje,
od kakvog je to kroja satkana tuga?
Koliko vremenskog prostora ima
između dva uzdaha?

Pitaš me,
zašto su gluhi šaptači noći
svoje usne vezali za vjetar
i koji je pravi tren,
da duša vrati dug za ljubav?

U pitanjima tvojim
njiše se vrijeme
opijeno našim zajedništvom
vinom sa okusom svih odgovora.





16:36 | Komentari (4) | Print | ^ | Da/Ne

srijeda, 14.01.2015.

purpurna zvona


Image and video hosting by TinyPic

Čuvam te
U razbistrini plavog oka
Ne dam da kapneš na tlo
Moje si nebo koje gledam
Kada se ponosno uzdignem na tren.

Tvoj lik
U malenom hodniku mog srca
Akvarelu tvog osmijeha
Njegovan je
I sav blista.

Tvoj glas je okupan
Purpurnim zvonima moje duše
Koja glasno ječe obrisima tvojim
U moru moje čežnje.


20:30 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

nedjelja, 11.01.2015.

buđenje

Image and video hosting by TinyPic


17:43 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

sada znam





Kada mi sve oluje
Ovoga svijeta bjesomučno
Prijete
Tonulim vremenom
U bezdan bez dna
Ruke pomahnitalo traže tvoje
Kao uplakano dijete
Majčin zagrljaj
Usne su gladne poljupca
Kao žedan putnik usred pustinje
Zaborav se smiješi
U sjeni odgođenog vremena
I Zemlja okreće
U treptaju oka
Sekunda je vječnost
Tada znam
To je Ljubav....


12:36 | Komentari (3) | Print | ^ | Da/Ne

subota, 10.01.2015.

sjena plavih ulica


Image and video hosting by TinyPic

Protičem zemaljskim tlom
Otklanjajući začudnost sna
Zvukom šumeće rijeke
Mrzle i nemirne.

Sjena plavih ulica
Šamara svijetlo Prosinca
Bez traga i bez glasa
Teče bujica modrila.

Cjelivaj još koji tren
Poljupcima vrele usne
To utočište suza
dok gazimo mokar snijeg.

Zaridat će misao u meni
Bacakat će se srce kao ludo
dok zadnji put hodamo
Tom sjenom plavih ulica.


17:31 | Komentari (4) | Print | ^ | Da/Ne

ključ bistrine voljenja



Opravdano se zrak
Mirisom naranče i borovine
I kao da se uzalud uzmicč
Ispred mrke tmine

Tko bi noćas u Zvijedama
Slikao mresšanje ljubavi
Kada zima trne u kostima?

Tko bi radoznalo rastvarao
nebo i zemlju
Hoteći pronaći
Taj maleni ključ?

Osovio se bijeli prekrivač
Paperjaste mekoće
Na ogledalo duše
Prekrivajući odraz tuđinca.

Ne tajim
Da pokušavam raspoznati
Ono što misli uporno vide..

Ali kako u svemiru
Pronaći maleni ključ
I uhvatiti otisak
To pala od sjene?


10:35 | Komentari (3) | Print | ^ | Da/Ne

petak, 09.01.2015.

IZLIVENO KORITO


Image and video hosting by TinyPic

Tko sam?
Gdje sam?
Vrelina emocija,
Mekoća cjelova
Kupa se podno
Zlatne mjesečine.

Ti si
Moja mladost
Rujno vino
Od vremena
Od ljudi
Sebično sakriveni tren.

Budi se zora
Kao riječ,
Pucanj misli
Moji sneni treptaji
Uporno gledaju u mrak.

Zavodi pjesma
Miriše na more
U samilosnim očima
Korito se
Već jednom izlilo.....


19:51 | Komentari (3) | Print | ^ | Da/Ne

U HLADOVINI TVOJE SJENE



Topole listaju
Na povjetarcu
Uzdiže se božur u daljini
Crvenih latica
Kao rubin
Tvoje usne sočne
Mirišu na tamjan
Molitvu
Dozivaju glasnim šapatom
Sličan suncu poslije kiše
Tvoj zagrljaj miriše
A ja se radjam i mrem
U isti trenutak
Pod hladovinom tvoje sjene.


13:10 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

četvrtak, 08.01.2015.

MOŽEŠ LI REĆI?


Image and video hosting by TinyPic

Možeš li reći
Da sebična sam
Kada rastjerujem sjaj zvijezda
Tragam za samo jednim tvojim pogledom
I ubirući maglu
Polažem ju oprezno u džepove
Maštajući tada da tvoju ruku držim?

Možeš li reći
Da okrutna sam
Sužavam tvoju slobodu
Sa svojim odviše utrnulim ugrizom sjene
Povlačeći je pri tom mjesto tebe k sebi
Kao kakvog vjernog ljubavnika?

Možeš li reći
Da luda sam
Kada Tvoju sliku u mislima
Kao kolaž spajam na tuđa ramena
Jer pristajem čak i na lošu kopiju tebe
U pjesmama provodim životni vijek
Nadajući se našem ponovnom susretu
Pored rijeke među poljima obraslima trskom
Gdje labudovi plešu svoj ples?


12:02 | Komentari (4) | Print | ^ | Da/Ne

NIŠTA MI NE DUGUJEŠ


Image and video hosting by TinyPic

Sa mislima na nebo
Slikam Ono što u sebi nosim
I pitam se pri tom
Zašto kiša opet pada?

Da li nebo zna
Da li čezne
Za jednim osmijehom
Zaboravljenim
Igubljenim?

Slaba sam pod nebom
Mojim svjedokom

Jezdi žalost
Kuca oluja na mokre prozore duše
Mjesto je to
Na kojem te strpljivo čekam.

Ne duguješ mi ništa
Niti zagrljaj paperjastog mekog obzira
Niti zamah šutnje ispod bora sjećanja...

Ne tražim više od tebe
Niti jedan osmijeh nove zore
U svemiru samoće.

Vraćam ti sve sto što sam ti dužna ostala
Iako mi ništa nisi dao
Sada sam samo jedna obična žena
Koja gleda kako plače Nebo.



10:29 | Komentari (4) | Print | ^ | Da/Ne

utorak, 23.12.2014.

NA OBORU SMIJEHA


U razbijenom
Skupom
Porculanu
Naših riječi
Čipkastoj spavaćici
Boje šampanjca
Krije se
Tuga
Doista
Dušu bole
Izranjavane oči
Od jučer
Čekaš
Da pred tobom
Glasno zavapi žena
Koju od nekuda znaš
Iza staklene vaze
Prepoznajem
Usne tuđinca
Lice
Natapa se
Zrakama sunca
Poslije kiše
A ja se
Samo smiješim


13:50 | Komentari (6) | Print | ^ | Da/Ne

utorak, 28.01.2014.

POGODBA ISTOVJETNOSTI



Moje su ruke otvorena jedra srece prema sigurnoj i tihoj luci,, pod socnim okusom nebeskih usana, srce mi je uredjen vrt prepun rascvalih bozura sa laticama otezalim do zemlje, na cijim listovima pise ljubav na svim jezicima svijeta...i saroperih rajskih ptica u ovom svijetu mnostvenih cudesa...Pa cak i onda kada jedra zataje pred olujnim nevrijemnom, kada je vrt prekriven trnovitim pokrivacem, pobijedjeno sunce sijat ce kao nikad dosad..

Znam, reci ce neki da donosim oblak na svojim krilima zbog urodjene sklonosti da volim i voljena budem..No ja cu reci takvima, da, zena sam koja svojim tijelom prelama svijetlost kroz staklene slomljene sate,otvara nove fijoke sjecanja na borama pobijedjenih vjedja, jos otezalih od sna...I nikad tebi, Ljubaznice, necu reci, zasto su velika i bakrena zvona utihnula podno nase bajkovite doline, necu ti otkriti tajnu svoje kao sampanjac prstajuce zelje i boju samilosne rapsodije u zaamahu sutnje kojim te slavodobitno kitim...

Ali ipak te molim, prodji po mojoj pjesmi prekriven plastem ovlas probudjenog spomena a opijen ceznjom neslomljive jacine,neka se razlije tinta na drhtavom bijelom papiru, kao da kamen nikada proplakao nije, kao da bezdan nije drugo lice nutrine, kao da se svakog jutra budimo u istini skromni, jer samo cemo tako uvidjeti gdje se racva put,. Prastam ti kao dijete a pamtim kao zena...Hajde ne plasi se, ta vjecni sam putnik, bez cilja, koraci cjelivaju srebrnu prasinu svih odlazaka, u egzoticni svijet moje nutrine...tamo te zelim pronaci sretnog gdje konacno mozemo oboje zauvijek postati istovjetni....


04:14 | Komentari (6) | Print | ^ | Da/Ne

ponedjeljak, 18.11.2013.

VUKOVAR - MOM RODNOM GRADU

Svijeca nije napravljena da bi stajala negdje u ormaru, ona ima svoj zadatak.
Njen zadatak je da gori, izgara do samoga kraja, jer samo na taj nacin sirit ce oko sebe svijetlost koja se razliva po mraku ostatka prostorije.
Ona svijeca koja ne izgara ostaje u mraku.Tako je i sa covjekom. Postoje svijece koje izgaraju polako, no postoje i one koje brzo izgore.Covjek je stvoren da bude kao svijeca koja izgara i daje svijetlost. Onaj covjek koji ne nudi gorljivost svoga nesebicnog sebedarja, promasit ce svoj zadatak zbog cega je stvoren.
Danas na poseban nacin spajamo ove dvije spone-covjeka i svijecu.
Danas su u bliskom zagrljaju, koji se pomalja kroz citavu vjecnost, da bi nama bilo svijetlo koje nam pokazuje put ka spasenju. Bez ovog svijetla, bojim se, da nije moguce zakoraciti ni prvu stepenicu ka Nebu..
Danas se sjecamo proslosti iz koje se iznjedrila neka nova drzava, neki novi klinci, nove ljubavi, neke nove uspomene, novi heroji.....
Postane ti srcu drag, netko koga nikad nisi vidio, niti ti je bio prijatelj, ali osjecas povezanost sa tim dusama, osjecas zahvalnost, i podizes molitvu u nebesa...
Pokusale su neke siromasne duse, oskvrnaviti neciju svetinju, opustositi necije plodonosne ravnice, spaliti necije uspomene,usutkati zvuk tambura i namjesto njih prekinuti muk hladnim oruzjem..
Pokusali su, ali nisu uspjeli, Vukovar se nije predao iako je pao, i dokle god je kucalo ma samo jedno Vukovarsko srce, Vukovar je zivjeti nastavio....
Sada opet siromasne duse zele oskvrnaviti junaka podignutog iz pepela, ali ne prepoznatljivom agresijom protiv koje je Vukovar naucio kako se odbraniti, nego, tiho, ubojito i podmuklo preko emocija i rana koje su i dalje otovrene, i kao takve zjape na studenom suncu i krvare.....
I danas, nakon toliko godina....Necije majke, zene, sestre i kceri jos uvijek nisu pronasli svoje najmilije...
Ostri zrak uspomene ne zeli otkriti tajne grobove, iz kojih progovara krik mucenika u zelji da ih se nadje i dostojno isprati...
Vukovar jeste grad vukova, ali onih vukova koji su svoju nevinu krv ostavili u snijegu cije tragove i danas prepoznajemo, oni vukovi koji su se borili hrabro protiv drugih zvijeri..
Da bi mi danas imali sebe, jer da nema Vukovara ne bi bilo ni nas...
Vukovar je i moj rodni grad, davne osamdeset i neke...Moj heroj i mucenik....
Ponekad mi se cini da svi putovi koji vode u druge zemlje, u nove zivote, naposljetku, svi ti isti putovi vracaju prema onome mjestu koje me je u svojem krilu prvo docekalo, dok su jos lipe nesebicno cvale, dok su konji vrani radosno galopirali slavonskim ravnicama,dok je vjera bila zvijezda vodilja,dok su jos zime bile neobojane krvlju,samo je bjelina isijavala iz snjeznih pahulja na suncu, kao i ljudskih srdaca, spojenih u jedno veliko kucajuce i svemirsko, pa cak i za one koji su ga iznevjerili, mrzili i koji ga jos uvijek gaze....
Na mom je stolu bijela svijeca,u u njenom vosku vidim sjene palih boraca,koji se mole za nas, osmjehuju nam se, i cekaju da Ljubav ponovo ozivi......



Image and video hosting by TinyPic


19:59 | Komentari (6) | Print | ^ | Da/Ne

ponedjeljak, 14.10.2013.

KLJUČ BISTRINE VOLJENJA






Opravdao se zrak
Mirisom naranče i borovine
I kao da se
Uzalud uzmiče
Ispred mrke tmine
Tko bi noćas
U zvijezdama
Slikao mreškanje
Ljubavi
Kada zima
Trne u kostima
Tko bi radoznalo
Rastvarao
Nebo i zemlju
Hoteći pronaći
Taj maleni ključ
Osovio se
Bijeli prekrivač
Paperjaste mekoće
Na ogledalo duše
Prekrivajući
Odraz tuđinca
Ne tajim
Da pokušavam
Raspoznati ono što
Misli uporno vide
Ali kako
U svemiru pronaći
Maleni ključ
I uhvatiti otisak
Stopala od sjene


14:39 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

srijeda, 09.10.2013.

U OGLEDALU SJEĆANJA



Dok se oštar miris tamjana širio ogromnom prostorijom u i kojoj je vladarica igre bila samoća u momentu je označavao nešto doista tako sveto a ipak tako daleko... to je trebalo predstavljati kraj nedovršene priče koja jedva da je imala svoj uvod.

Treperava sjena plamena svijeće činila se tada kao zlokobne sile koje se zadovoljno svijaju nad svim dobrim spretno plešući svoj osvetoljubivi ples pun misteriozne ironije. Taj ples sjena podsjećao je na spoznaju da ništa nije vječno i da su te sjene vladarice našim grešnim dušama.

Sklopljenih ruku s krunicom čvrsto isprepletenom među znojnim dlanovima i blago pognute glave Marlena je gotovo nepomično sjedila na neudobnoj stolici. Prisjećala se kao da tama te prostorije poput oštrice mača probada duboko u njenu ožalošćenu sušu nemilosrdno, kao da joj želi poručiti:''ja sam tu i ne možeš mi ništa.'' Marlena tada začuđujuće laganom kretnjom svojih pokreta mirno podigne stakleni pogled te se zagleda u ogroman križ ispred sebe koji je podsjećao na propuste koji tek čekaju svoje iskupljenje. Zapita se tad: kako shvatiti moć krvavog mramora dok te progoni hladnoća prošlog vremena i uspomene što neopazice trnu svaki novi korak i sputavaju budućnost ma kakva god ona bila?! Dok vrijeme neumitno teče ostaje samo enigma u mislima i kanoni bola koji paraju dušu.

A upravo ta satirična idila odveć pijana od slatkih uspomena što okrutno tlači um željna je one nadnaravne ljepote poznate samo kao nepisano pravilo ili netko reče:''izgubljenost u besmislu bolesnika''. Ljubavi nema bez života kao ni života bez ljubavi. No ipak činjenica je da je taj prekrasan osjećaj poistovjećen sa najljepšim cvijetom što raste na rubu provalije.

Marlena se tada trgne iz razmišljanja i drhtavim glasom tiho prošapta:''ti i ne znaš najdraže moje da je netko noćas nesretan a plava ruža utjehe i dalje raznosi tako opojan miris samoće…'' ustala je tada dostojanstvenim i laganim ali ipak sigurnim koracima te krenula ka izlazu iz tog svetog mjesta koje ju je počelo gušiti dok su njeni koraci poput jeke odzvanjali pustom dvoranom. Prisjetila se tada prvog slučajnog susreta na jednostavnoj ni po čemu posebnoj izložbi slika. Tada nije ni slutila koliko će joj taj susret postati važan.

Naivno ne znajući njena patnja je započela a sve je izgledalo tako bezazleno od razdraganog i iskrenog osmijeha do najobičnijeg ništavila. Ukočen osmijeh preleti joj preko usana dok je prizivala sjećanja.

Još uvijek je mogla osjetiti uzbuđenje i nestrpljivost dok je ulazila u galeriju pozdraviti staru prijateljicu slikaricu. Ona joj se iskreno obradovala ali nije joj mogla posvetiti svu pažnju jer je bila okružena mnoštvom koje je bilo i više nego zainteresirano za izložene radove. Bilo je tu i drugih slikara koji su izlagali svoje slike.

Marlena je odlučila još malo pogledati radove ostalih umjetnika. No tad je htjela nabaviti brošuricu kako bi mogla jasnije vidjeti nazive tih djela i o čemu je zapravo riječ. Bezuspješno je pokušavala doći do tog običnog komada papira i baš kad je pomislila da neće uspjeti odlučila je pokušati još jedanput. Ugledala je svoju novu priliku.

Prišla mu je bliže i mada je bio okružen ruljom upitala je da li joj može pomoći i dati nekakvu brošuricu s autorima. Kad ju je refleksno pogledao zaustavio je pogled na njoj zatim je nešto promrmljao sebi u bradu i izgubio se iz vida. Marlena je sad već postala vidno uzrujana i uzevši čašu vina koja se nalazila na stolu usluženim slasticama i vinom gracioznim pokretom odšetala je do jednog ugla gdje su stajale izložene dvije slike. Zagledala se pomno u njih. Jedna je predstavljala nekakvu apstrakciju a druga lik djevojčice.

Mada nije u potpunosti razumjela prvo djelo zagledala se u njega nespretno pokušavajući odgonetnuti pokrete umjetnikovih ruku vođenih mišlju koja ga je inspirirala tog trena. Ali ipak najvažnije je da ta apstrakcija morala ne pomuti dušu.

Marlena se ponovno vrati u stvarnost i namršti se shvativši da ova mračna sjena obasjana uspomenama što plove njenim uzburkanim mislima, korača ukletim gradom potpuno nezainteresirana za okolinu oko sebe. No to joj nije smetalo da se ponovno vrati u sjećanje…

Gledajući tako pomno u te slike s leđa joj priđe on i konačno je donio brošuricu.

-Koja ti je slika ljepša?-upitao ju je sa simpatičnim smiješkom i očima koje su se vragolasto caklile.

-Djevojčica.-kratko i odlučno mu je odgovorila.

Neminovno, upoznavanje je došlo u pomoć. Marlena je kroz razgovor saznala da se zove Maksimir i da je to izloženo djelo ustvari njegovo. Maksimir je bio prosječan i gotovo neprimjetan u cijeloj prostoriji te večeri no ipak nekako neizbježan. Njegova plavkasta kosa odavala je odraz mladenačkog izgleda a prodorne i nasmiješene oči um osobe koja zna što želi u životu, osobe koja je sigurna u svoje postupke i koja nikada ne žali za već doživljenim ili učinjenim. Prve lagane bore oko usana govorile su da je čovjek vedrog duha koji se zna radovati sitnicama. Ma koliko god ironično izgledalo odjednom je primijetila da joj ona brošurica više i nije bila tako važna jer interesantniji joj je postao razgovor sa ovim nepoznatim čovjekom koji je stajao ispred nje. Uz ugodan razgovor vrijeme je prošlo prebrzo i tako je došao trenutak rastanka koji je obećavao ponovni susret. Promatrao je cednost djevojke u bijeloj kosulji na volancice, dugom plavom kosom i sanjarskim ocima... Stidjela se, bilo joj je neugodno...no vrlo sretna,osim sakrivanja lica, nije mnogo uzmicala nestasnim pogledima novinara i drugih ljudi...samo zbog te nepoznate srece, dopustila je da ju okrznu narancasti osmijesi...

Budući da nijedno od njih dvoje nije imalo komadić papira Maksimir je Marleni odmah snalažljivo pružio kutiju cigareta na kojoj je djevojka mahinalno zapisala svoj broj.

Došavši natrag u odaje svojeg stana Marlena je još dugo bila pod dojmom te prekrasne večeri. U danima koji su nastupili i vrativši se natrag u sumornu svakodnevicu koja otežava svaki korak, Marlena je razmišljala samo o tajanstvenom prijatelju. Nije znala ništa o njemu osim da je slikar, ali je u sebi osjećala bezbroj emocija koje su se još dugo nakon te večeri snažno kovitlale u njoj. Danima je očekivala bilo kakvu vijest ali ništa.. bila je zbunjena i ljutita istovremeno na samu sebe što je dopustila sebi da ispadne naivna i što joj je jedan stranac tako olako zavladao njezinim umom. Nakon podužeg vremena kada je skoro zaboravila na zagonetni susret reska zvonjava telefona probudila je dugo očekivanu nadu koja je tinjala u njoj. Bio je to on…

Ubrzo se dogodio idući susret prepun očekivanja. Marlena je uzbudljivo izvadila najljepšu haljinu koju je imala. Htjela je ostaviti utisak na njega jednakom jačinom kao što je i on na njoj. U sebi je osmislila čitavi scenarij a scene pred ogledalom da se i ne spominju ako slučajno ostanu bez tema ta razgovor. Nije ništa htjela prepustiti slučaju. Bas nista. Nijedan detalj.

Ulazeći u poznatu gradsku kavanu, u samom centru grada, iz maglovite, jesenje veceri, topla svijetla kavane, dima cigarete i zanra ljudskih glasova u ugodnom cavrljanju, uskolao joj je krv u venama...obuzimale su je razne misli, kako bi mogao proteci sastanak. Opet su je zasule bujice pomiješanih ali njoj posve poznatih osjećaja koje su odagnale prethodne misli. Nakon što je zaboravila kao joj je uistinu bilo lijepo sa njim podsjetio ju je na to kada je sa sigurnom duhovitošću gotovo živčano i sa blagom dozom ironije rekao da je izbrojao sve moguće stolove koji su se nalazili u toj kavani. Na to su se oboje nasmijali. Prije nego što je naručila sebi piće on je diskretno pozvao konobara a zatim mu nešto tiho šapnuo na uho. Ovaj je samo poslušno kimnuo glavom kao u znak odobravanja i odstepao plesnim koracima prema šanku.

Marlena je neopazice pratila svaki njegov pokret a da ovaj nije ni primijetio. Barem je tako ona mislila. Proučavala je svaku njegovu gestu i smijala se njegovim sasvim običnim ali posebno duhovitim šalama.

Impresioniralo ju je njegovo spontano ponašanje. Nakon nekoliko trenutaka konobar se vratio sa predivnom crvenom ružom u rukama.

-Pogledaj, čak je i ona uvenula čekajući te. Htio sam te iznenaditi ali…- rekao je gotovo očajnički pokazujući žalosno na ružu i položio je na okrugli stol od hladnog zelenog mramora za kojim su sjedili.

Marlena ju je nježno uzela u svoje ruke i pomirisala.

-Hvala ti to je zaista lijepo od tebe.- rekla je ali ni pod koju cijenu mu nije htjela priznati da je već tada bez obzira na ružu gajila posebne osjećaje prema ovome čovjeku koji je sada sjedio ispred nje i svojim šarmom je pokušavao osvojiti.

-''šteta je već odavno učinjena''pomislila je''ova ruža nije potrebna da zavolim ovog čovjeka .''

Uzbuđena te je večeri blistala sva opijena malo od crnog vina a malo od sreće i slatkog zadovoljstva koje se širilo njenim mladim tijelom. Bila je mladenacki rumena, poput ruze koju je njezno ali galantno odlozila na mramrni stol. Stidno se zacrvenila u licu gledajući njegove usne. Oči su joj se caklile kao dvije žeravice. Najviše od svega željela je da taj trenutak traje i traje… susreti za kojima je toliko čeznula postajali su sve intenzivniji iz dana u dan. Kao dvoje lutalica koje nemaju kuda i sa kim biti, često su provodili zajedničke trenutke i jezdili autom kroz široka plodorodna polja. Približila se njena promocija, pozvala ga je, kao da je jedini gost te večeri. Na stageu, dok su refletkori šamarali lice, tražila je sjenu u potonjem kutu dvorane..nije pronašla. Kada je pomislila da se neće pojaviti, osjetila je tremu – njen najbolji prijatelj jedini je koji je uvijek uspio raspršiti sve njene opravdane i neopravdane strahove. Naravno, sjeo je potpuno neprimjetan kao uvijek. Nasmiješio se, pogledao kao da je pomislio, hajde, naprijed ovde sam. Tako je i učinila. Toaleta koju je nosila i šminka uljepšavale su njenu elegantnu ljepotu, ali najviše, radost na licu, nadmašila je sve..izvodeći svoj glumački perfomans, osjetila je kao da je potpuno ogoljena pred publikom..na to se nasmijala zabacivši glavu blago unazad, njen smijeh zaorio se dvoranom, bilo je to u sklopu njene predstave, ali djelomično i istina. Svidjalo joj se sto je njena dusa vec tada gubila zavidnu nevinost. Bezobrazan osmijeh u kutu usana činio se tada vulgarnijim nego što je, iako su joj na leđima paperjasta krila tek izraslina bila. Kada su nakon predstave sjeli u kaffe bar, pričali su dugo u noć. Konobar je laštio svoje čaše, gledajući ih pomalo mrko, čovjek bi isao kući, ali oni su ipak gosti koji plaćaju. A onda se u pozadini začula pjesma'' nobady want's to be lonely'' i Marlena zgrabi Maksimira za ruku.

-Hajde, zaplešimo, u žaru plesne strasti uzvikne slavodobitnim glasom.

Nije se bunio.

Konobar se tek tada nasmijao. U zadimljenom i polumracnom baru sa podignutim stolicama na svakome stolu. Jedan stol je bio raspoloživ i veseo. Akustični smijeh je odzvanajo zidovima kafića u podrumu.

Jedne večeri predložila mu je da prošeću do prekrasnog mosta na rijeci. Nebo je bilo vedro te večeri i mada je noć bila studena bila je kao stvorena za šetanje dviju lutalica. Stajali su tako na samoj sredini mosta i promatrali rijeku kao mirno teče. Svjetla na mostu su bila toliko jaka da su se čak i zvijezde mogle posramiti. Marlena je znaka da je to trenutak koji se ne ponavlja. Sklopila je oči i uživala u tišini koja je bila toliko glasna da joj je zujala i bubnjala u ušima. On je stajao pored nje i nježno je zagrlio oko struka. Tada je u kamenu građevinu urezao njihov vječni zavjet prijateljstva. Večer je bila čarobna i posebna i nikog nije bilo da osjeti njenu draž jer bili su kasni noćni sati. Samo te dvije duše koje su toplinom svojih osjećaja pokušavale zavarati studenu noć. Poljubio ju je njezno, dok je ona drhtala, ali ne od hladnoce, nego od ljepote i cistote . Njihov dotaknuti trenutak vjecne srece dvoje ocajnika i samotnika, promatrala je zuborava i hladna rijeka, i zvijezde te jedinstvene studene veceri...

Naslonjena na njegove grudi, Marlena je na njima zauvijek ostavila oziljak svoje kose, sa mirisom ''Venecije''. Odlucio je to ponijeti sa sobom u vjecnost...

Nakon toga, za Marlenu više ništa nije bilo isto. Bježala je od svojih osjećaja i nije si htjela priznati da prema ovom čovjeku gaji svemirsku ljubav. Fizicki nevina, ali emotivno zavedena, nije pronalazila put nazad...

Njena sreća trajala je do momenta kada je rekao da se uskoro seli u inozemstvo na studij. Marlena je vrlo dobro znala što time gubi. Čuvši to mirno je sjedila na jednom mjestu ali samo ona je znala tog trena koliko je plamen nemira gorio u njoj.

Nakon toga ponovno se sve promijenilo. Ona je zapravo upijala duboko u sebe svaki susret s njim kao da je zadnji dok jedne jeseni nije otišao stazama putova svojih. Bila je duga samotna zima pred njom. Nije osjećala ni tugu ni bol ni bijes već ogromnu prazninu koja je ispunjavala svaku poru njenog raspuknutog djevojačkog srca.

Nakon razdoblja samoće koja ju je stezala poput okova ponovno joj se vratio s viješću da nakratko dolazi u posjet. Nije bila sigurna da li da bude radosna zbog te vijesti ili ravnodušna. Pristala je ipak na susret. Vidjevši ga ponovno kroz misli su joj zaplesale davne slike jednog nedosanjanog sna. Novi susret im je oboma kroz krv u venama prenosio novu rijeku nepresušnih osjećaja. Nije se osjećala ni kao pobjednik ni kao gubitnik. Pokušavala je izgovoriti barem jednu suvislu rečenicu ali svaki pokušaj bio je uzaludan jer svaka riječ joj je istog momenta odmah zastala u grlu i stvarala knedlu koja ju je kočila da bilo što smisleno progovori. On ju je pogledao u oči i tek tada je vidjela da i on dijeli isti teret i bol sa njenim. Tada joj reče:

-Vjeruj Marlena, moje drhtave ruke ne mogu ti biti oslonac..

U njenim očima zacaklile su se jedva vidljive suze''da barem umjesto suza rijeka poteče''- pomislila je i počela ga smatrati najobičnijom kukavicom a ne čovjekom kojeg je zavoljela. Zapravo nije htjela priznati samoj sebi da je došao početak kraja.

Ipak, Studena noc ostala je sacuvana.. Od nepogodnog vremena, neiskrenih ljudi, i samoce...

Sada dok se šetala tim ukletim gradom i prizivala uspomene otišla je na mjesto sjećanja da vidi da li se što promijenilo. Ali sve je ostalo potpuno isto, sve osim njih. Cak je i urezani znak na kamenu, pecatni znak jedne povijesti dusa, inatljivo zjapio pred njenim suznim ocima.

Pomisli tada:

-''Nad njim po danu huji vrijeme i život. Nitko to neće znati ali i kroz punih stotinu godina kada od nas više ne bude ni kostiju, kada utihne svaki dah među kamenim stupovima uporno će šutjeti sastanak u jednoj studenoj noći . most će tada nositi neke potpuno nove živote koji se pomaljaju iz vječnosti roje i lete preko hladne i dostojanstvene građevine''

Gorak i nepoznat osmijeh iskrivi joj usne. U njoj su tinjale i treperile uspomene dok je duša ranjena cvilila u pustinji samoće. Ma ovako je bolje jer on to ni ne zna'' ali ipak osjećala se tako sitna i nebitna tog trena. Skrivala je u sebi burne emocije protkane čvrstim iluzijama nemogućeg ali istovremeno oslikane najljepšim bojama studenog. Gorčina ovog što tako olako životom nazivamo takla je i ovu dušu a ostaje samo plamen što nesigurno titra u podmukloj noći. Dok ju je lagana bujica straha uporno progonila tješila ju je nada ponovnog susreta.

Prijeko su nam potrebni oblici nastali od ništavila tek i zanosna melodija iz tišine. Napuštajući mjesto uspomena djevojci je ostala prozirna nada da će odgovore naći u ogledalu vlastitog sjećanja…


14:37 | Komentari (0) | Print | ^ | Da/Ne

četvrtak, 03.10.2013.

MARMELADA




Suza zaledi ljeto
zvijezde padalice
protresle
uspavan svemir...
mapu lica
na kojem oslikana bol
opominje misli
da ne zalutam u nadu
gdje povratak šuti
nestaje
i vjetar
prošlosti
mrsi krošnje
djetinjstva
kruh duše otopio se
u suncu
marmelade


19:05 | Komentari (0) | Print | ^ | Da/Ne

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.