utorak, 28.01.2014.

POGODBA ISTOVJETNOSTI



Moje su ruke otvorena jedra srece prema sigurnoj i tihoj luci,, pod socnim okusom nebeskih usana, srce mi je uredjen vrt prepun rascvalih bozura sa laticama otezalim do zemlje, na cijim listovima pise ljubav na svim jezicima svijeta...i saroperih rajskih ptica u ovom svijetu mnostvenih cudesa...Pa cak i onda kada jedra zataje pred olujnim nevrijemnom, kada je vrt prekriven trnovitim pokrivacem, pobijedjeno sunce sijat ce kao nikad dosad..

Znam, reci ce neki da donosim oblak na svojim krilima zbog urodjene sklonosti da volim i voljena budem..No ja cu reci takvima, da, zena sam koja svojim tijelom prelama svijetlost kroz staklene slomljene sate,otvara nove fijoke sjecanja na borama pobijedjenih vjedja, jos otezalih od sna...I nikad tebi, Ljubaznice, necu reci, zasto su velika i bakrena zvona utihnula podno nase bajkovite doline, necu ti otkriti tajnu svoje kao sampanjac prstajuce zelje i boju samilosne rapsodije u zaamahu sutnje kojim te slavodobitno kitim...

Ali ipak te molim, prodji po mojoj pjesmi prekriven plastem ovlas probudjenog spomena a opijen ceznjom neslomljive jacine,neka se razlije tinta na drhtavom bijelom papiru, kao da kamen nikada proplakao nije, kao da bezdan nije drugo lice nutrine, kao da se svakog jutra budimo u istini skromni, jer samo cemo tako uvidjeti gdje se racva put,. Prastam ti kao dijete a pamtim kao zena...Hajde ne plasi se, ta vjecni sam putnik, bez cilja, koraci cjelivaju srebrnu prasinu svih odlazaka, u egzoticni svijet moje nutrine...tamo te zelim pronaci sretnog gdje konacno mozemo oboje zauvijek postati istovjetni....


04:14 | Komentari (5) | Print | ^ | Da/Ne

ponedjeljak, 18.11.2013.

VUKOVAR - MOM RODNOM GRADU

Svijeca nije napravljena da bi stajala negdje u ormaru, ona ima svoj zadatak.
Njen zadatak je da gori, izgara do samoga kraja, jer samo na taj nacin sirit ce oko sebe svijetlost koja se razliva po mraku ostatka prostorije.
Ona svijeca koja ne izgara ostaje u mraku.Tako je i sa covjekom. Postoje svijece koje izgaraju polako, no postoje i one koje brzo izgore.Covjek je stvoren da bude kao svijeca koja izgara i daje svijetlost. Onaj covjek koji ne nudi gorljivost svoga nesebicnog sebedarja, promasit ce svoj zadatak zbog cega je stvoren.
Danas na poseban nacin spajamo ove dvije spone-covjeka i svijecu.
Danas su u bliskom zagrljaju, koji se pomalja kroz citavu vjecnost, da bi nama bilo svijetlo koje nam pokazuje put ka spasenju. Bez ovog svijetla, bojim se, da nije moguce zakoraciti ni prvu stepenicu ka Nebu..
Danas se sjecamo proslosti iz koje se iznjedrila neka nova drzava, neki novi klinci, nove ljubavi, neke nove uspomene, novi heroji.....
Postane ti srcu drag, netko koga nikad nisi vidio, niti ti je bio prijatelj, ali osjecas povezanost sa tim dusama, osjecas zahvalnost, i podizes molitvu u nebesa...
Pokusale su neke siromasne duse, oskvrnaviti neciju svetinju, opustositi necije plodonosne ravnice, spaliti necije uspomene,usutkati zvuk tambura i namjesto njih prekinuti muk hladnim oruzjem..
Pokusali su, ali nisu uspjeli, Vukovar se nije predao iako je pao, i dokle god je kucalo ma samo jedno Vukovarsko srce, Vukovar je zivjeti nastavio....
Sada opet siromasne duse zele oskvrnaviti junaka podignutog iz pepela, ali ne prepoznatljivom agresijom protiv koje je Vukovar naucio kako se odbraniti, nego, tiho, ubojito i podmuklo preko emocija i rana koje su i dalje otovrene, i kao takve zjape na studenom suncu i krvare.....
I danas, nakon toliko godina....Necije majke, zene, sestre i kceri jos uvijek nisu pronasli svoje najmilije...
Ostri zrak uspomene ne zeli otkriti tajne grobove, iz kojih progovara krik mucenika u zelji da ih se nadje i dostojno isprati...
Vukovar jeste grad vukova, ali onih vukova koji su svoju nevinu krv ostavili u snijegu cije tragove i danas prepoznajemo, oni vukovi koji su se borili hrabro protiv drugih zvijeri..
Da bi mi danas imali sebe, jer da nema Vukovara ne bi bilo ni nas...
Vukovar je i moj rodni grad, davne osamdeset i neke...Moj heroj i mucenik....
Ponekad mi se cini da svi putovi koji vode u druge zemlje, u nove zivote, naposljetku, svi ti isti putovi vracaju prema onome mjestu koje me je u svojem krilu prvo docekalo, dok su jos lipe nesebicno cvale, dok su konji vrani radosno galopirali slavonskim ravnicama,dok je vjera bila zvijezda vodilja,dok su jos zime bile neobojane krvlju,samo je bjelina isijavala iz snjeznih pahulja na suncu, kao i ljudskih srdaca, spojenih u jedno veliko kucajuce i svemirsko, pa cak i za one koji su ga iznevjerili, mrzili i koji ga jos uvijek gaze....
Na mom je stolu bijela svijeca,u u njenom vosku vidim sjene palih boraca,koji se mole za nas, osmjehuju nam se, i cekaju da Ljubav ponovo ozivi......



Image and video hosting by TinyPic


19:59 | Komentari (6) | Print | ^ | Da/Ne

ponedjeljak, 14.10.2013.

KLJUČ BISTRINE VOLJENJA






Opravdao se zrak
Mirisom naranče i borovine
I kao da se
Uzalud uzmiče
Ispred mrke tmine
Tko bi noćas
U zvijezdama
Slikao mreškanje
Ljubavi
Kada zima
Trne u kostima
Tko bi radoznalo
Rastvarao
Nebo i zemlju
Hoteći pronaći
Taj maleni ključ
Osovio se
Bijeli prekrivač
Paperjaste mekoće
Na ogledalo duše
Prekrivajući
Odraz tuđinca
Ne tajim
Da pokušavam
Raspoznati ono što
Misli uporno vide
Ali kako
U svemiru pronaći
Maleni ključ
I uhvatiti otisak
Stopala od sjene


14:39 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

srijeda, 09.10.2013.

U OGLEDALU SJEĆANJA



Dok se oštar miris tamjana širio ogromnom prostorijom u i kojoj je vladarica igre bila samoća u momentu je označavao nešto doista tako sveto a ipak tako daleko... to je trebalo predstavljati kraj nedovršene priče koja jedva da je imala svoj uvod.

Treperava sjena plamena svijeće činila se tada kao zlokobne sile koje se zadovoljno svijaju nad svim dobrim spretno plešući svoj osvetoljubivi ples pun misteriozne ironije. Taj ples sjena podsjećao je na spoznaju da ništa nije vječno i da su te sjene vladarice našim grešnim dušama.

Sklopljenih ruku s krunicom čvrsto isprepletenom među znojnim dlanovima i blago pognute glave Marlena je gotovo nepomično sjedila na neudobnoj stolici. Prisjećala se kao da tama te prostorije poput oštrice mača probada duboko u njenu ožalošćenu sušu nemilosrdno, kao da joj želi poručiti:''ja sam tu i ne možeš mi ništa.'' Marlena tada začuđujuće laganom kretnjom svojih pokreta mirno podigne stakleni pogled te se zagleda u ogroman križ ispred sebe koji je podsjećao na propuste koji tek čekaju svoje iskupljenje. Zapita se tad: kako shvatiti moć krvavog mramora dok te progoni hladnoća prošlog vremena i uspomene što neopazice trnu svaki novi korak i sputavaju budućnost ma kakva god ona bila?! Dok vrijeme neumitno teče ostaje samo enigma u mislima i kanoni bola koji paraju dušu.

A upravo ta satirična idila odveć pijana od slatkih uspomena što okrutno tlači um željna je one nadnaravne ljepote poznate samo kao nepisano pravilo ili netko reče:''izgubljenost u besmislu bolesnika''. Ljubavi nema bez života kao ni života bez ljubavi. No ipak činjenica je da je taj prekrasan osjećaj poistovjećen sa najljepšim cvijetom što raste na rubu provalije.

Marlena se tada trgne iz razmišljanja i drhtavim glasom tiho prošapta:''ti i ne znaš najdraže moje da je netko noćas nesretan a plava ruža utjehe i dalje raznosi tako opojan miris samoće…'' ustala je tada dostojanstvenim i laganim ali ipak sigurnim koracima te krenula ka izlazu iz tog svetog mjesta koje ju je počelo gušiti dok su njeni koraci poput jeke odzvanjali pustom dvoranom. Prisjetila se tada prvog slučajnog susreta na jednostavnoj ni po čemu posebnoj izložbi slika. Tada nije ni slutila koliko će joj taj susret postati važan.

Naivno ne znajući njena patnja je započela a sve je izgledalo tako bezazleno od razdraganog i iskrenog osmijeha do najobičnijeg ništavila. Ukočen osmijeh preleti joj preko usana dok je prizivala sjećanja.

Još uvijek je mogla osjetiti uzbuđenje i nestrpljivost dok je ulazila u galeriju pozdraviti staru prijateljicu slikaricu. Ona joj se iskreno obradovala ali nije joj mogla posvetiti svu pažnju jer je bila okružena mnoštvom koje je bilo i više nego zainteresirano za izložene radove. Bilo je tu i drugih slikara koji su izlagali svoje slike.

Marlena je odlučila još malo pogledati radove ostalih umjetnika. No tad je htjela nabaviti brošuricu kako bi mogla jasnije vidjeti nazive tih djela i o čemu je zapravo riječ. Bezuspješno je pokušavala doći do tog običnog komada papira i baš kad je pomislila da neće uspjeti odlučila je pokušati još jedanput. Ugledala je svoju novu priliku.

Prišla mu je bliže i mada je bio okružen ruljom upitala je da li joj može pomoći i dati nekakvu brošuricu s autorima. Kad ju je refleksno pogledao zaustavio je pogled na njoj zatim je nešto promrmljao sebi u bradu i izgubio se iz vida. Marlena je sad već postala vidno uzrujana i uzevši čašu vina koja se nalazila na stolu usluženim slasticama i vinom gracioznim pokretom odšetala je do jednog ugla gdje su stajale izložene dvije slike. Zagledala se pomno u njih. Jedna je predstavljala nekakvu apstrakciju a druga lik djevojčice.

Mada nije u potpunosti razumjela prvo djelo zagledala se u njega nespretno pokušavajući odgonetnuti pokrete umjetnikovih ruku vođenih mišlju koja ga je inspirirala tog trena. Ali ipak najvažnije je da ta apstrakcija morala ne pomuti dušu.

Marlena se ponovno vrati u stvarnost i namršti se shvativši da ova mračna sjena obasjana uspomenama što plove njenim uzburkanim mislima, korača ukletim gradom potpuno nezainteresirana za okolinu oko sebe. No to joj nije smetalo da se ponovno vrati u sjećanje…

Gledajući tako pomno u te slike s leđa joj priđe on i konačno je donio brošuricu.

-Koja ti je slika ljepša?-upitao ju je sa simpatičnim smiješkom i očima koje su se vragolasto caklile.

-Djevojčica.-kratko i odlučno mu je odgovorila.

Neminovno, upoznavanje je došlo u pomoć. Marlena je kroz razgovor saznala da se zove Maksimir i da je to izloženo djelo ustvari njegovo. Maksimir je bio prosječan i gotovo neprimjetan u cijeloj prostoriji te večeri no ipak nekako neizbježan. Njegova plavkasta kosa odavala je odraz mladenačkog izgleda a prodorne i nasmiješene oči um osobe koja zna što želi u životu, osobe koja je sigurna u svoje postupke i koja nikada ne žali za već doživljenim ili učinjenim. Prve lagane bore oko usana govorile su da je čovjek vedrog duha koji se zna radovati sitnicama. Ma koliko god ironično izgledalo odjednom je primijetila da joj ona brošurica više i nije bila tako važna jer interesantniji joj je postao razgovor sa ovim nepoznatim čovjekom koji je stajao ispred nje. Uz ugodan razgovor vrijeme je prošlo prebrzo i tako je došao trenutak rastanka koji je obećavao ponovni susret. Promatrao je cednost djevojke u bijeloj kosulji na volancice, dugom plavom kosom i sanjarskim ocima... Stidjela se, bilo joj je neugodno...no vrlo sretna,osim sakrivanja lica, nije mnogo uzmicala nestasnim pogledima novinara i drugih ljudi...samo zbog te nepoznate srece, dopustila je da ju okrznu narancasti osmijesi...

Budući da nijedno od njih dvoje nije imalo komadić papira Maksimir je Marleni odmah snalažljivo pružio kutiju cigareta na kojoj je djevojka mahinalno zapisala svoj broj.

Došavši natrag u odaje svojeg stana Marlena je još dugo bila pod dojmom te prekrasne večeri. U danima koji su nastupili i vrativši se natrag u sumornu svakodnevicu koja otežava svaki korak, Marlena je razmišljala samo o tajanstvenom prijatelju. Nije znala ništa o njemu osim da je slikar, ali je u sebi osjećala bezbroj emocija koje su se još dugo nakon te večeri snažno kovitlale u njoj. Danima je očekivala bilo kakvu vijest ali ništa.. bila je zbunjena i ljutita istovremeno na samu sebe što je dopustila sebi da ispadne naivna i što joj je jedan stranac tako olako zavladao njezinim umom. Nakon podužeg vremena kada je skoro zaboravila na zagonetni susret reska zvonjava telefona probudila je dugo očekivanu nadu koja je tinjala u njoj. Bio je to on…

Ubrzo se dogodio idući susret prepun očekivanja. Marlena je uzbudljivo izvadila najljepšu haljinu koju je imala. Htjela je ostaviti utisak na njega jednakom jačinom kao što je i on na njoj. U sebi je osmislila čitavi scenarij a scene pred ogledalom da se i ne spominju ako slučajno ostanu bez tema ta razgovor. Nije ništa htjela prepustiti slučaju. Bas nista. Nijedan detalj.

Ulazeći u poznatu gradsku kavanu, u samom centru grada, iz maglovite, jesenje veceri, topla svijetla kavane, dima cigarete i zanra ljudskih glasova u ugodnom cavrljanju, uskolao joj je krv u venama...obuzimale su je razne misli, kako bi mogao proteci sastanak. Opet su je zasule bujice pomiješanih ali njoj posve poznatih osjećaja koje su odagnale prethodne misli. Nakon što je zaboravila kao joj je uistinu bilo lijepo sa njim podsjetio ju je na to kada je sa sigurnom duhovitošću gotovo živčano i sa blagom dozom ironije rekao da je izbrojao sve moguće stolove koji su se nalazili u toj kavani. Na to su se oboje nasmijali. Prije nego što je naručila sebi piće on je diskretno pozvao konobara a zatim mu nešto tiho šapnuo na uho. Ovaj je samo poslušno kimnuo glavom kao u znak odobravanja i odstepao plesnim koracima prema šanku.

Marlena je neopazice pratila svaki njegov pokret a da ovaj nije ni primijetio. Barem je tako ona mislila. Proučavala je svaku njegovu gestu i smijala se njegovim sasvim običnim ali posebno duhovitim šalama.

Impresioniralo ju je njegovo spontano ponašanje. Nakon nekoliko trenutaka konobar se vratio sa predivnom crvenom ružom u rukama.

-Pogledaj, čak je i ona uvenula čekajući te. Htio sam te iznenaditi ali…- rekao je gotovo očajnički pokazujući žalosno na ružu i položio je na okrugli stol od hladnog zelenog mramora za kojim su sjedili.

Marlena ju je nježno uzela u svoje ruke i pomirisala.

-Hvala ti to je zaista lijepo od tebe.- rekla je ali ni pod koju cijenu mu nije htjela priznati da je već tada bez obzira na ružu gajila posebne osjećaje prema ovome čovjeku koji je sada sjedio ispred nje i svojim šarmom je pokušavao osvojiti.

-''šteta je već odavno učinjena''pomislila je''ova ruža nije potrebna da zavolim ovog čovjeka .''

Uzbuđena te je večeri blistala sva opijena malo od crnog vina a malo od sreće i slatkog zadovoljstva koje se širilo njenim mladim tijelom. Bila je mladenacki rumena, poput ruze koju je njezno ali galantno odlozila na mramrni stol. Stidno se zacrvenila u licu gledajući njegove usne. Oči su joj se caklile kao dvije žeravice. Najviše od svega željela je da taj trenutak traje i traje… susreti za kojima je toliko čeznula postajali su sve intenzivniji iz dana u dan. Kao dvoje lutalica koje nemaju kuda i sa kim biti, često su provodili zajedničke trenutke i jezdili autom kroz široka plodorodna polja. Približila se njena promocija, pozvala ga je, kao da je jedini gost te večeri. Na stageu, dok su refletkori šamarali lice, tražila je sjenu u potonjem kutu dvorane..nije pronašla. Kada je pomislila da se neće pojaviti, osjetila je tremu – njen najbolji prijatelj jedini je koji je uvijek uspio raspršiti sve njene opravdane i neopravdane strahove. Naravno, sjeo je potpuno neprimjetan kao uvijek. Nasmiješio se, pogledao kao da je pomislio, hajde, naprijed ovde sam. Tako je i učinila. Toaleta koju je nosila i šminka uljepšavale su njenu elegantnu ljepotu, ali najviše, radost na licu, nadmašila je sve..izvodeći svoj glumački perfomans, osjetila je kao da je potpuno ogoljena pred publikom..na to se nasmijala zabacivši glavu blago unazad, njen smijeh zaorio se dvoranom, bilo je to u sklopu njene predstave, ali djelomično i istina. Svidjalo joj se sto je njena dusa vec tada gubila zavidnu nevinost. Bezobrazan osmijeh u kutu usana činio se tada vulgarnijim nego što je, iako su joj na leđima paperjasta krila tek izraslina bila. Kada su nakon predstave sjeli u kaffe bar, pričali su dugo u noć. Konobar je laštio svoje čaše, gledajući ih pomalo mrko, čovjek bi isao kući, ali oni su ipak gosti koji plaćaju. A onda se u pozadini začula pjesma'' nobady want's to be lonely'' i Marlena zgrabi Maksimira za ruku.

-Hajde, zaplešimo, u žaru plesne strasti uzvikne slavodobitnim glasom.

Nije se bunio.

Konobar se tek tada nasmijao. U zadimljenom i polumracnom baru sa podignutim stolicama na svakome stolu. Jedan stol je bio raspoloživ i veseo. Akustični smijeh je odzvanajo zidovima kafića u podrumu.

Jedne večeri predložila mu je da prošeću do prekrasnog mosta na rijeci. Nebo je bilo vedro te večeri i mada je noć bila studena bila je kao stvorena za šetanje dviju lutalica. Stajali su tako na samoj sredini mosta i promatrali rijeku kao mirno teče. Svjetla na mostu su bila toliko jaka da su se čak i zvijezde mogle posramiti. Marlena je znaka da je to trenutak koji se ne ponavlja. Sklopila je oči i uživala u tišini koja je bila toliko glasna da joj je zujala i bubnjala u ušima. On je stajao pored nje i nježno je zagrlio oko struka. Tada je u kamenu građevinu urezao njihov vječni zavjet prijateljstva. Večer je bila čarobna i posebna i nikog nije bilo da osjeti njenu draž jer bili su kasni noćni sati. Samo te dvije duše koje su toplinom svojih osjećaja pokušavale zavarati studenu noć. Poljubio ju je njezno, dok je ona drhtala, ali ne od hladnoce, nego od ljepote i cistote . Njihov dotaknuti trenutak vjecne srece dvoje ocajnika i samotnika, promatrala je zuborava i hladna rijeka, i zvijezde te jedinstvene studene veceri...

Naslonjena na njegove grudi, Marlena je na njima zauvijek ostavila oziljak svoje kose, sa mirisom ''Venecije''. Odlucio je to ponijeti sa sobom u vjecnost...

Nakon toga, za Marlenu više ništa nije bilo isto. Bježala je od svojih osjećaja i nije si htjela priznati da prema ovom čovjeku gaji svemirsku ljubav. Fizicki nevina, ali emotivno zavedena, nije pronalazila put nazad...

Njena sreća trajala je do momenta kada je rekao da se uskoro seli u inozemstvo na studij. Marlena je vrlo dobro znala što time gubi. Čuvši to mirno je sjedila na jednom mjestu ali samo ona je znala tog trena koliko je plamen nemira gorio u njoj.

Nakon toga ponovno se sve promijenilo. Ona je zapravo upijala duboko u sebe svaki susret s njim kao da je zadnji dok jedne jeseni nije otišao stazama putova svojih. Bila je duga samotna zima pred njom. Nije osjećala ni tugu ni bol ni bijes već ogromnu prazninu koja je ispunjavala svaku poru njenog raspuknutog djevojačkog srca.

Nakon razdoblja samoće koja ju je stezala poput okova ponovno joj se vratio s viješću da nakratko dolazi u posjet. Nije bila sigurna da li da bude radosna zbog te vijesti ili ravnodušna. Pristala je ipak na susret. Vidjevši ga ponovno kroz misli su joj zaplesale davne slike jednog nedosanjanog sna. Novi susret im je oboma kroz krv u venama prenosio novu rijeku nepresušnih osjećaja. Nije se osjećala ni kao pobjednik ni kao gubitnik. Pokušavala je izgovoriti barem jednu suvislu rečenicu ali svaki pokušaj bio je uzaludan jer svaka riječ joj je istog momenta odmah zastala u grlu i stvarala knedlu koja ju je kočila da bilo što smisleno progovori. On ju je pogledao u oči i tek tada je vidjela da i on dijeli isti teret i bol sa njenim. Tada joj reče:

-Vjeruj Marlena, moje drhtave ruke ne mogu ti biti oslonac..

U njenim očima zacaklile su se jedva vidljive suze''da barem umjesto suza rijeka poteče''- pomislila je i počela ga smatrati najobičnijom kukavicom a ne čovjekom kojeg je zavoljela. Zapravo nije htjela priznati samoj sebi da je došao početak kraja.

Ipak, Studena noc ostala je sacuvana.. Od nepogodnog vremena, neiskrenih ljudi, i samoce...

Sada dok se šetala tim ukletim gradom i prizivala uspomene otišla je na mjesto sjećanja da vidi da li se što promijenilo. Ali sve je ostalo potpuno isto, sve osim njih. Cak je i urezani znak na kamenu, pecatni znak jedne povijesti dusa, inatljivo zjapio pred njenim suznim ocima.

Pomisli tada:

-''Nad njim po danu huji vrijeme i život. Nitko to neće znati ali i kroz punih stotinu godina kada od nas više ne bude ni kostiju, kada utihne svaki dah među kamenim stupovima uporno će šutjeti sastanak u jednoj studenoj noći . most će tada nositi neke potpuno nove živote koji se pomaljaju iz vječnosti roje i lete preko hladne i dostojanstvene građevine''

Gorak i nepoznat osmijeh iskrivi joj usne. U njoj su tinjale i treperile uspomene dok je duša ranjena cvilila u pustinji samoće. Ma ovako je bolje jer on to ni ne zna'' ali ipak osjećala se tako sitna i nebitna tog trena. Skrivala je u sebi burne emocije protkane čvrstim iluzijama nemogućeg ali istovremeno oslikane najljepšim bojama studenog. Gorčina ovog što tako olako životom nazivamo takla je i ovu dušu a ostaje samo plamen što nesigurno titra u podmukloj noći. Dok ju je lagana bujica straha uporno progonila tješila ju je nada ponovnog susreta.

Prijeko su nam potrebni oblici nastali od ništavila tek i zanosna melodija iz tišine. Napuštajući mjesto uspomena djevojci je ostala prozirna nada da će odgovore naći u ogledalu vlastitog sjećanja…


14:37 | Komentari (0) | Print | ^ | Da/Ne

četvrtak, 03.10.2013.

MARMELADA




Suza zaledi ljeto
zvijezde padalice
protresle
uspavan svemir...
mapu lica
na kojem oslikana bol
opominje misli
da ne zalutam u nadu
gdje povratak šuti
nestaje
i vjetar
prošlosti
mrsi krošnje
djetinjstva
kruh duše otopio se
u suncu
marmelade


19:05 | Komentari (0) | Print | ^ | Da/Ne

srijeda, 25.09.2013.

ŽENA U MENI




kada strast
izlazi iz
svojih
uokvirenih tegoba
žena u meni
više ne osluškuje pauze
nego plimu svoje
punoljetne ljubavi
žena u meni
besramno
razgolićuje samoću
govoreći joj u lice
da odlazi
ta Žena u meni
želi ekstazom
progovoriti
s Ljubaznikom
koji to jeste
pokorena
pod cjelovima
na pregibu moga vrata
uzdahom zadovoljstva
dok u meni
traješ ljepotom
zapleti prste
u mojoj kosi
i osluškuj kako se
čak i mjesečina
ogleda na
našoj Jednoti


07:08 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

utorak, 17.09.2013.

BDIJENJE NAD OSJEĆAJIMA


Image and video hosting by TinyPic

večer je
hladna i mračna
pločnikom mokrim
što od kiše ...
što od suza
dotičem umornim koracima
sjećanja u sebi

tumaram gradom
tražim spokoj
ali bojim se da ga nema

u daljini
miris svježe pećenih kestenja mami
a ja nemam s kim
da ih podijelim

večer je
jesenska
jedna od onih sjetnih
teških
u kojima dusa
ne može bdjeti sama
a ja sam večeras
usamljenija nego ikad

ljudska oličenja
neke daleke sjene
prolaze pored mene
kao da sam duh
a možda je i bolje tako

tek poneko me
okrzne ramenom
''pardon''velim
ali ode
bez pogleda prema meni

palim zadnju cigaretu
promatram toplu boju svjetla
na prozoru
neke stare zgrade
gdje čuje se razdragani smijeh

a ja stojim sama
nasred ulice
u kaputu
odveć preteškom
od kiše

jesen je...


18:30 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

petak, 06.09.2013.

ČEKAJ ME


Image and video hosting by TinyPic

Jednoga dana povest će te nemiri
pustim ulicama tvoga srca
mračnim hodnicima svojih želja
odšumjet će svako htijenje
koje skrivaš ponosno u sebi
i ja ću ti tada doći...

Zborit ćeš ponekad moje ime
iskrene riječi u vjetar će odletjeti
zamagljene snove isprat će rijeka
kazaljke na satu ostat će spojene
i ja ću ti tada doći...

Odužit će se svako novo čekanje
gorčinom natopljene suze isprat će kiša
zvjezdice će treptati u punom sjaju
zagonetka ostaje zauvijek nedorečena
istetoviranu ljubav zarobit će vrijeme
i ja ću ti tada doći...

Nitko nikog više neće čekati
lipe će sebično cvasti
sunce će stidljivo pružati svoj sjaj
izopačena željja širit će svoju bol,
ali ja ću ti baš tada doći,
čekaj me....


19:58 | Komentari (6) | Print | ^ | Da/Ne

ponedjeljak, 26.08.2013.

N E B O

Image and video hosting by TinyPic

Zar da svoju beskrajnu strpljivost zgužvam kao običan papir u rukama i kao buntovnik učim svoje suze da ozdola padaju ka nebu?

Zar zvijezde u liku ostvarenih želja mogu nespretno suzdržavati novu bujicu radosti?

Neka nova jutra u kojima ne pada kiša zapjevat ce mojoj duši pjesmu o ljubavi bez ožiljaka i otvoriti prozor iza kojega plamti plamen uzajamne vjecnosti, koju sam iznevjerila ..

Negdje uz put izgubila sam nebo…

I ostavila slučajnom prosjaku uz put, znam, on ce ga cuvati bolje nego ja.

Horizonti čekaju na podaničku odvažnost onima koji ispunjavaju dužnost na koju su pozvani.

Prštajućim mjehurićima sna tražila sam uporno svoje nebo, i kao akt zene na slici potpuno ogoljena poželjela snažne ruke u nježnom zagrljaju….

Zacudno ali na toj slici slici nije bilo tvog imena.

Svojom ženskom odvažnošću uspijevam u njedrima sačuvati dio sebe da ne poleti u beskraj bez povratka, jer žena sam koja voli i kada Bog broji svaku suzu i naplacuje svaku bol.

Trag sam leptira zalijepljenih krila na mokrome staklu na kojem ce se vec sutra ogledati sunce...


22:13 | Komentari (4) | Print | ^ | Da/Ne

petak, 07.06.2013.

VOLIM TE DO VJEČNOSTI

Kažu da postoje sazviježđa iz kojih dolaze muze, inspiracije umjetnika. Na sveopće čuđenje, od niotkuda se pojavio jedan mali Gizdavi Skočuljak, koji se budi pravo rečeno nije baš najbolje snalazio.
Naime, pao se sa planete gdje je ljubav zakon, bez mogućnosti da se vrati nazad. Jer svojim prekomjernim voljenjem svakoga i svačega, dojadilo svima, te ga poslaše na planetu Zemlja sa jedinom misijom- pronaći nevjesticu Ljubavnu.
Skakutao je Skočuljak baš kao loptica-skočica na tri različite visine. Najprije je skočio u ravnini planina, i ne vidje ništa, te skoči u ravnini rijeka pa opet ne vidje ništa, i konačno skoči na Zemlju. Ne vidjevši ni ovdje ništa zavapi:

-''Aoj meni Skočuljku, što ću sada sam u ovoj Bezljudici?!''

Nakon takvoga ne mnogo nesnalaženja, odnekud se pojavljuje Spokoj koji je odmah zagrlio Skočuljka i rekao:

-''Ova Bezljudica ima opojan poj i puna je ništavne punoće, na kojoj upravo ti imaš priliku nacrtati svoje impresije''.
-''Sjajno!'' -reče, i vrtložnim pokretima ruku nacrta po zraku osmicu – znak vječnosti.
I tako u svom zanosu dok je skakutao i crtao osmice po zraku sijući ih iza sebe, spotaknuo se o Samoću, koja vješto plete paučinu po svemiru.

-''Samoćo, sestremico vjetra, zašto pleteš paučinu kada ne možeš ništa uloviti?''

Preumorna od lova u prazno, Samoća nije skrivala suze.

-''Vidim da ti je teško, ali meni je još teže. Evo već dugo tražim nevjesticu Ljubavnu…Možda ti znaš gdje je?

-''Ona je tu.''- reče, klimne glavom i spremno mu pokaza prolaz kroz svoju paučinu.
Gizdavi Skočuljak prođe ispod njene mreže i naiđe na Nemir u želatinskoj ovojnici koji drhti od glasnih riječi, koje ga u igri sa velikim pješčanim satom ometaju pri prelijevaju vremena iz prošlosti u budućnost. Ovaj put je Skočuljak morao šapatom pitati za svoju nevjesticu Ljubavnu.

-''Želiš li ju zaista naći, prošaputa Nemir.
-''Da, iskreno želim''.
-''Onda uđi u ovu bočicu na obali i valovi će te odnijeti do nje''.
Skočuljak bez razmišljanja uskoči u staklenu bocu. Ubrzo je stigao do druge obale, njemu nepoznate a vrlo slične obalama na njegovoj planeti. Ni sam nije bio svjestan smjera putanje ka njoj, niti koliko je putovao, i zasigurno bi se već izgubio da nije začuo milozvučan glas iz Eleuzijske špilje, iz koje je navirala predivna melodija harfe. Kad je krenuo je u smjeru tog čudesnog zvuka, začuo je:
-''Tko si ti, stranče?
-Ja sam Gizdavi Skočuljak i doskakutao sam sa planete, da ovdje potražim svoju nevjesticu.
-Zašto je trebaš?-poslije kraće šutnje upita ga glas.
-Poslao me Zapisničar odozgo, naloživši mi da ju zagrlim i nikada više ne ostavljam samu. A tada se lecne te upita zbunjeno okrećući se oko sebe:
-''Nego reci mi gdje sa nalazim, gdje smo to mi''?
-''Na kraju svijeta''- odgovori mu glas sa laganim uzdahom.
Iz špilje izađe svjetlost toliko jaka da je Skočuljak u početku rukama sakrivao oči ali se naposljetku navikao. Ipak, prošao je preveliki put od tmine do svjetla.
Promatrao ju je sa strahopoštovanjem, bila je predivna, mada nije bio siguran tko je ona. Imala je predivnu bijelu haljinu sa kojom je dodirivala nebo. A onda je na toj istoj haljini opazio nekoliko mrlja koje su se zaista jasno vidjele. Ona vidjevši njegovu zbunjenost odgovori:
-''Ja, sam Ljubav''.
Radost i olakšanje ispunile su njegovu dušu.

-…''Očaran sam tvojom ljepotom, zaista, ali moram te upitati, zašto je tvoja divna haljina uprljana''?
-''Ah''- odgovori nevjestica Ljubavna.
-''To su poljupci Tišine, nesuglasje Vremena, i moja najveća mrlja Kaos.''

Ugledavši suosjećanje i blagost u njegovim očima, nastavila je svoj neobičan monolog:
-''Toliko dugo sam bila pod koprenom Tišine, da je nastalo novo vrijeme, vrijeme neizgovorenih riječi, kao što su volim te, molim te, oprosti i hvala. Sve je to ostalo zaključano, zaboravljeno, izbrisano, tako da je biće zvano Čovjek prestalo vjerovati u ono što ne vidi, ne čuje…To kao da ni ne postoji! A onda je iz svega toga nastao jedan veliki zagonetni Kaos u kojem je Sklad nemarno razbijen kao posuda od najskupljega porculana. Pokušala sam krhotine zalijepiti ali nisam uspjela, to može samo jedan mali trenutak Sreće u pravo vrijeme. Vjerujem da si ti taj dodir Sudbine?

Skočuljak se na te riječi blago nasmiješi i osmisli splav između sebe i vječnosti, i svojim rukama ga načini.
Plovili su tako od običnih trenutaka do onih u vječnosti, kuda god i koliko god su htjeli, sa svim izgovorenim riječima koje su sada postale oslonac i temeljac na kojima su se ponovno gradili svi srušeni mostovi..
Tako je Čovjek dobio novu priliku da izliječi ljubav na umoru…Odatle nam i dolazi misao''Volim te do vječnosti''.


19:03 | Komentari (6) | Print | ^ | Da/Ne

četvrtak, 06.06.2013.

TREBA SANJATI

Image and video hosting by TinyPic


Razgovaraju Dan i Noć.
Noć se protegne na svojoj strani, obučena u crnu dugačku haljinu, malo zijevne i na tren trgnuvši se kao da se upravo nečega dosjetila upita Dan:
-Hej, prijatelju! Imaš li ti za mene malo ljepote?
Dan sunčajući svoje lice na otvorenom, vedrom nebu obučen sav u bijeli kostim malo se trgne na to pitanje. Učinilo mu se da nije dobro čuo pa upita nesigurno:
-Kako…?
A Noć nakon kraće šutnje opet još sigurnije nastavi:
-Mislim, čuvaš li je u džepu, dijeliš li je na svakom uglu svakome tko naiđe onako kao iz rukava..Možeš li mi je napisati? Nacrtati?
-Ne, to se ne može napisati.-Namršti se Dan i nastavi se sunčati, ali kopkalo ga je pitanje. Sada je gotovo, njegov popodnevni odmor i drijemež bio je potpuno narušen i više se nije mogao izležavati. Namrštio se i preko svoje volje rastežući se upita on Noć:
- A, otkuda ti uopće ta ideja?
Međutim, Noć nastavi dalje po svom kao da ga uopće nije čula:
-Hm, no reci mi onda čuvaš li je možda za neke posebne prigode ili ti je ona svakidašnji oslonac? Ako je imaš, zaista bih voljela dobiti je od tebe, onako, znaš kao dar..?
-Ma što ti pada na pamet?!-upita Dan sada već vidljivo razdražljiv.
-Ajde pusti me na miru sa tim šašavim pitanjima.
Noć sa malo rastuži pa sa manje ushita gotovo ravnodušno kao da priča sama sa sobom reče:
-Ma mislila sam da mi možeš reći kako izgleda Ljepota…Bojim se ako prođe pored mene, kao i sve uglavnom što prolazi, a pri tom je ne prepoznam zaista bi mi bilo žao.- Rekavši to spusti se kišica na zemlju, u obliku njenih suza…
-''Ona je stvarno zainteresirana za tu ljepotu''-pomisli Dan gledajući je zabrinuto ispod oka. Razmišljajući kako da je neutješnu ipak utješi on pročisti grlo te nastavi malo smirenijim tonom:
-Hm..ovaj..čuj, ali imaš je i ti...znaš. Ma zaista ne budi tako lijena, ne spavaj po cijelo vrijeme otvori oči pa ćeš je vidjeti!
-Kako?-upita Noć sa zebnjom u sebi i tračkom nade u svom glasu
-Lijepo..normalno…što ja znam!.-Uzvikne Dan šireći bespomoćno ruke.
-Znaš Dan, u jazbinama mojih nogu ne šumi izvor života, u pogledu na moje nebo previše je obojanosti a ti si tako čist…
-Ah, hvala ti…-zahvali se Dan i malo zacrveni, sviđalo mu se laskanje.
Kao i svima. Ali ovog puta je njegova prijateljica trebala pomoć i to je trenutno najbitnije.
Zavlada tada tišina. Glasna tišina. Noć je čekala njegov odgovor, očajnički je željela posjedovati ljepotu kao da je to postala glavna i jedina bit njene postojanosti.
Osjetila je potrebu za promjenom, dozlogrdila joj je istobojanost. Taman se htjela pomiriti sa činjenicom da neće naći odgovore kad se tog časa Dan malo nakašljao pa nastavio:
-Vidiš Noć, imaš i ti ljepotu u sebi. Ti imaš snove…to je prava ljepota. A meni je to uskraćeno. Ti imaš mir, a kod mene je uvijek bučno i kaotično.. Sa tobom se život opusti ljudi, životinje i priroda, ma sve. A ja ih pak tjeram na vječito kretanje.
Možeš li samo zamisliti koliko je naporno žuriti i samo raditi bez stajanja, bez snivanja.? I kada porijetko nađem svoje vrijeme za odmor, narušen bude prije nego počne. Slušaj, u snovima je veličina, jer da nema snova mnogi umjetnici ne bi načinili svoja najljepša djela, mnogi znanstvenici ne bi uspjeli u svojoj nakani da učine svaki dan barem jedno dobro djelo koje vodi u njihov san o humanosti itd…Bez mene ti ne bi valjala sama. Bez tebe ja ne bih opstao sam….
Eh, kad bi ti, draga prijateljice samo znala koliko sam puta poželio da sam na tvom mjestu i da imam ono što ti imaš. Ali s vremenom sam se''prizemljio'' i nadošao do vrlo bitnih odgovora bez da sam se ikada žalio. Jesi li me kad vidjela namrgođenog? Jesam li ti ikad dodijavao nepotrebnim pitanjima?
Noć je šutjela a Dan je ushićeno nastavio:
-Zar ne vidiš kako nas dvoje činimo bogatu harmoniju, kako smo oboje jednako potrebni životu..? To ti je draga moja, Noć najveća ljepota. Jer ljepota je pojava pomno sakrivena u malim stvarima.
Noć ga je pomno slušala i upijala svaku riječ, a Dan sigurniji u sebe nastavio joj je sa smijehom objašnjavati. Taj smijeh je bio u tome što je i Dan kroz razgovor s Noći došao do novih otkrića. Jer dvije glave su uvijek pametnije nego jedna i uvijek se razgovorom može doći do najboljeg rješenja.
- Ti je u sebi imaš jednako koliko je imam i ja. Volio bih na primjer da mogu pružiti ljudima vrijeme za snove ali to je ipak u tvojoj moći, u tome je tvoja ljepota. Jer snovi su bogatstvo koje nema vrijednost…oni nemaju cijenu….
Na te riječi Noć se nasmiješila i lagano zacrvenjela od nelagode jer sama nije mogla naći odgovor na to pitanje. Čudila se otkud on toliko toga zna, divila se njegovim promisaonim izjavama. Obrisala je suze sa lica vremena i prihvatila sebe takvu kakva jeste.
Shvativši to oboje su se slatko nasmijali i nastavili jer istina ih je oslobodila a Noć više nikada nije sumnjala u svoju ljepotu…



07:17 | Komentari (1) | Print | ^ | Da/Ne

petak, 24.05.2013.

SUHO SIJENO





Ponekad se pitam
jesi li ti usud
moje beskonačnosti
tirkizni bljesak ugaženih staza
kradeš li sjenu moga sna
u mladosti snivam li javu tek?

Jesi li ti
pečat kraljevstva
koje me vjerno čeka
u jedinstvu raširenih ruku
blagoslov novog sutra
skriven u eonima voljenja?

Doista ne znam
u potrazi obojala sam osobnost
u pitanja zaplela svijest
kao pauk u svoju mrežu plijen
a u sumnju odjenula dušu
kao u svečanu haljinu.

Jer ako jesi
skončalo se moje htijenje
opovrgnuti svaku riječ
procvao je buket
od suhih cvijetova.

No, reci mi
jesi li ti onaj za kojim
ludo srce vazda moli
ili sam tek osjetila
miris suhog sijena?


18:24 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

srijeda, 24.04.2013.

VIL, BAJKA O SPAŠAVANJU SVIJETA - Sandra Vulin

BAJKA – IZRAZ ZBILJE

Najizravniji izraz zbilje je fantastika.
Poznati učitelji širom svijeta i vremena, to jest, slavni mudraci i sveci, nisu li se oni služili bajkom, basnom, mitom, poezijom, zgodopisom, legendom, kako bi prenijeli svoj nauk sljedbenicima?
Bajka „Vil“ mlade spisateljice Sandre Vulin ima okus mita – događa se na nebeskoj i zemaljskoj ravni. Radi se o tome da „treba ugasiti mrak na zemlji“, i da to treba izvesti na licu mjesta i u određenom kratkom roku. Ta je zadaća dodijeljena dječaku čista srca, Vilu. A mrak nije samo pojava prirode, već prije svega stanje uma i srca. Jedina pomoć koja će se pri toj zadaći pružiti Vilu jest sat Kucko, onaj koji opominje da valja požuriti, jer ni nebesnici nisu oslobođeni od zakona vremena.
Vilovi mrki susreti i sudari na zemlji pokazali su se kao svakodnevna i nečudna pojava. Svi osim posljednjega i završnog susreta. A taj se susret (sa slabašnom i milom djevojčicom Halisom) pokazao kao bitna i moćna čarolija, odnosno, kao onaj jedini pravi način zaustavljanja mraka i leda. Pokazao se kao čarolijski uzor prirodi i ljudima – kao način kako spriječiti bolest sljepila i otuđenja.
Taj se susret zbiva posljednjih dana Vilova zadanog boravka na zemlji, prije no što će se vratiti u svijet anđela. Tada se završni susret dijeli na zemaljski i nebeski svijet, na uspomenu anđela i sjećanje čovjeka. Ono, to sjećanje, postaje sadašnjost. Prepričava se niz vrijeme i pokoljenja, unucima i praunucima, kao najistinitiji izraz i odraz zbilje.
Bajka „Vil“, osim što je suštinski bajka, bogata je i bajkovitim prizorima, pojmovima i metaforama, to jest, značajkama autoričina stila.

Vesna Krmpotić

Sandra Vulin VIL, bajka o spašavanju svijeta

Svi znamo kako je naša planeta u biološkoj, psihološkoj, ekonomskoj, političkoj i kulturnoj krizi, ali malo tko zna uzroke i terapiju.
Pjesnikinja SANDRA VULIN svojom bajkom VIL pokušava nam reflektirati svoju interpretaciju. Vesna Krmpotić u uvodu je ukratko objasnila I podržala ovo nastojanje, a ja ću to pokušati u pogovoru.

Zašto umjetnica sa 80 godina i znanstvenik sa 70 podržavaju ovo nastojanje?

SANDRA VULIN kao vrstan umjetnik pogađa "u sridu". Davno je rečeno LJEPOTA ĆE SPASITI SVIJET. Uistinu sve sam više uvjeren da moramo povezati VJERU, ZNANOST I UMJETNOST, te da stvaranjem SINERGIJE ta tri sadržaja, doći ćemo do spasenja.
Vjerojatno ste iščitali, ili ćete pročitati ovu bajku, a volio bih da se zajedno zapitamo MOŽE LI LJUBAV SPASITI NAŠU PLANETU?

U knjizi pjesama DARUJ ME SVOJOM BLIZINOM ona je u pjesmi TAJNA na 49
strani završila:
....
Pokušavam
Izvršiti
Da shvatiš
Kako samo
Ljubav
Spašava
Ovaj posrnuli
Svijet.

To je sada izvela VILOM dovoljno lijepo i dobro, I možemo naslutiti što će se dalje iz nje "razvezivati" još bolje, istinitije i LJEPŠE-

Volio bih da WAG ( ), organizacija ponikla u Osijeku prije 3 godine iz njenog i rada svih drugih umjetnika u RH i diljem svijeta učini pomak, koji nisu uspjele OUN, World Bank i druge globalne institucije.
Moramo pokazati da se umjetnici mogu SAMOORGANIZIRATI BOLJE no vojna, financijska, politička i medijska mafija.
Ljubav će spasiti svijet napisala je prošle godine Sandra Vulin, mnogi prije i poslije nje, a poanta je hoćemo li te uvide povezati, učvrstiti i kroz AKCIJSKA istraživanja verificirati i primijeniti. Ja ovu knjigu vidim kao let leptira u duhu teorije kaosa, a poznato je kako male promjene (objavljivanje VILA) mogu izazvati lančanu reakciju.
Hoćemo li ojačati ljubav i slobodu kroz povezivanje vjere, znanosti I umjetnosti?

Bast kod Baške Vode, 20..8.2012
prof.dr. Ante Lauc

Kamo sreće da je u mislima odraslih zaživjela rečenica: planetu Zemlju smo dobili od svojih unuka na čuvanje.
Spoznaja o njenom uništavanju i nebrizi sveprisutna je slika svakodnevice.
S pravom zabrinuta, altruistički orijentirana i angažirano intonirana, mlada i nadasve darovita spisateljica Sandra VULIN napisala je priču o dječaku Vilu.
Samo zbog svog sretnog svršetka ova pripovijest je u suštini bajka.
Tko može spasiti svijet?
Odgovor je uobičajen - vizionari i ljudi neiskvarenog srca, koje mora zračiti snagom i vjerom. Mora biti veliko. Upravo takvo srce ima dječak Vil. Cijelim svojim bićem i duhovnom širinom on je srce. Srce u pokretu.
Kuca za svakog koji pronosi nadu u život.
Vil dolazi iz jednog superiornog svijeta koji je nadvladao prizemne i priproste zakonitosti bešćutnih i nemoralnih obrazaca ponašanja i življenja.
Poslan od anđela, on stiže na Zemlju ugasiti mrak.
Svojom vedrinom i optimizmom remeti tu opskurnu i otužnu sliku svijeta koji je lako usporediv s ovim vremenom i ljudima. Tanka je ovdje granica između stvarnosti i fikcije. U nimalo bajkovitom okruženju Vil sreće iščašene, problematične, pokvarene, hladne i zle ljude. Sve čini da ih pomjeri iz ništavila i beznađa.
Njegova svojevrsna misija završila bi neuspješno da nije sreo djevojčicu Halisu. Dugo ležeći u postelji, Halisa je preboljela jednu tešku bolest. Za to vrijeme nije se družila s ljudima a niti sa svojim vršnjacima. Kako nije išla nikada i nigdje iz svoga doma, stekla je imunitet i sačuvala ono što je najbitnije: srce, dušu i osjećajnost.
Po saznanju da se Vil vraća neobavljenog posla tamo, negdje, gore - kući, njena neskrivena ljubav i bol zbog rastanka, pokreću u njoj suze.
Suze su postale blagoslovljene kapi koje su oživjele potoke i rijeke.
I tako se vratilo proljeće, zazelenio život.
Iskrenost emocija omekšava i najtvrđu zemlju.
Nježnost ljubavi nadvladava i najljuću zimu.
Priča o Vilu je oda ljubavi.
Lijepa. Čista i uzvišena.
Radost za svakog u kome još kuca srce djeteta.

Samo dok je ljubavi - za svijet postoji nada.

Zvonko Penović


I DIO
Bilo je to u vrlo davno doba dok je planet Zemlja bila predivno mjesto za život, gotovo kao Raj. Ljubav je bila jedina i najveća vrijednost i po njoj su se mjerile sve druge vrijednosti. Svi su Zemljani bili složni, nije bilo bolesnih, siromašnih i nesretnih.

Vremenom, uslijed tog velikog i prevelikog obilja, većina Zemljana postala je umišljena, uzoholjena, nisu bili zadovoljni ni sa čim što su u obilju imali već su htjeli još i još. Svojom lukavošću i slatkoćom prevrtljivog jezika zadobili su velik utjecaj na ostale Zemljane, te su tako, nažalost, i ostali, ohrabreni njihovim lošim primjerom, odlučili činiti isto. Biti pokvareni, sebični i pohlepni. To je dovelo do toga da je prijatelj prijatelju zavidio ako je ovaj drugi bio uspješniji, sretniji, bogatiji. Ljubav se zaboravljala. Iz svega toga nastao je veliki kaos, zavist, hladnoća i neprijateljstvo. Izgubila se dotadašnja jednakost i toplina koja je ovaj planet činila posebnim.

Iz dana u dan bivalo je sve gore i gore.

Sve su to, vrlo zabrinuto, promatrali anđeli na jednom planetu blizu Antaresa, udaljenom od Zemlje nekoliko vremenskih stopa. Vjerovali su, ipak, nadali se, da će se ljudi obratiti i poći svojim izvornim putem dobra.

Međutim, to se nije dogodilo. Gnjevni i razočarani, anđeli stoga odlučiše kazniti neposlušne Zemljane. Srećom, njihovim pogledima nije promaknuo dječak, Vil, jedini koji je još uvijek bio čista srca. I stoga ga anđeli povedoše sa sobom, da bi ga poštedjeli od zla, koje se već naveliko spuštalo na Zemlju. Jedan od anđela svečano dade završno obećanje:

„Zato jer je ovo zlo već predaleko otišlo, Zemljani će pretrpjeti stogodišnju kaznu našega gnjeva - na Zemlju će se spustiti studen i tama! Ali, zbog ove jedne pronađene čiste duše, naša će se kazna ublažiti. Ako se i nakon stotinu godina pronađe samo jedna čista duša poput ove, a dostojna da spasi nesretne Zemljane, smilovat ćemo se i opet dati tom nekad divnom planetu priliku da bude kakav je bio dosad.“

Uto se izrečeno prokletstvo spusti na nesretni planet.

Za to vrijeme, dječak je sjedio često za istim stolom s anđelima. Zbog svoje znatiželje, vedrine i radosti kojom je neprestano zračio, bio im je posebno mio i drag.
U okrilju svoje nove anđeoske obitelji, vrlo brzo se snašao. Svakodnevno je liječio bolesne, služio nemoćne, tješio žalosne i svakoga ispraćao s velikim i toplim blagoslovom. Svi na tom planetu bili su oduševljeni radošću njegova srca kojom je blistao dok je drugima činio dobro. Gotovo uvijek nosio je crvenu odjeću i na glavi veliku crvenu kapu dok je na nogama imao male crne lakirane čizmice. Zlatni kovrčavi uvojci virili su mu ispod kape, a krupne plave sanjarske oči dodatno su krasile dječakovo blijedo lice.

A kako na tom planetu vrijeme ima drukčije vrijednosti nego među ljudima, Vil, mada punoljetan po zemaljskim mjerama, još je uvijek bio dijete. Ipak, na dan njegova osamnaestog rođendana, sastali su se poglavari anđela koji su ga posebno voljeli, da bi raspravljali što dječaku darovati na taj poseban dan.

Vijećahu i vijećahu, svatko od njih iznosio je zanimljive prijedloge, ali nitko se ni s kim nije u potpunosti složio. Na kraju ustane Anđeo Ljubavi i odvažno reče:

„Vil bi trebao biti kao i mi. Trebao bi postati Anđeo! Neka mu to bude dar.“

Nastala je duboka tišina. Iz nje anđeli polako iziđoše i pogledaše jedni druge. Na licima im se ogledala zbunjenost, nepovjerenje i sumnja u dobar ishod ove želje.

Među anđelima tada nastade žamor:

„Dugo je s nama… Moguće je… Zašto ne…?!“

Anđeo Mudrosti predloži:

„Neka od presudne važnosti po našu odluku bude procjena Vilove mudrosti,
oštroumnosti, i suosjećajnosti.“

„Tako je!“ složiše se i drugi anđeli.

Uto ustade Anđeo Razuma i naglašavajući svaku riječ, objavi:

„Braćo, prije nego li dječak dobije priliku da postane jednak nama, morat će dokazati da je sposoban za to. Evo, ujedno se približio i svršetak našega stogodišnjeg gnjeva prema Zemlji. A kako je Zemlja njegova Domovina, možda će upravo Vil znati tajnu kako Zemlji vratiti Svjetlost, koju je izgubila zbog bezumnih Zemljana. Dječak je nositelj ljubavi i nitko drugi osim njega ne bi bio bolji da se tom planetu vrati ono što mu odvajkada pripada. “

Svi su prisutni potvrdno kimnuli glavom i pošli ususret Vilu.

A on je, ispunjen radošću, skakutao uokolo berući najljepše cvijeće za sve one koji će doći na proslavu njegova rođendana. Plodna su polja mirisala lavandom. Na mnogim je mjestima voda izvirala, bistra, hladna, pitka, žuborava. Darivala se kao nektar i lijek. U svoj toj ljepoti Vil je bezbrižno iščekivao što li će mu anđeli ovaj put darovati. Znao je da će to biti nešto lijepo i veliko, ali ono što će dobiti ni u snovima nije slutio…

„Danas je tvoj rođendan“, reče Anđeo Hrabrosti ispruživši svoj dugački prst prema malom Vilu, te nastavi smiješeći se:

„Kao i svake godine i ove ćeš dobiti poklon, ali ovaj put dar će biti poseban, jer, dragi Vile, navršilo se vrijeme tvoje ljudske punoljetnosti. Poklon će u stvari biti jedna prava velika prigoda.“

Malo je zastao i pogledao ostale, koji su znatiželjno promatrali njega i Vila. Pročistio je grlo i značajno pogledavši dječaka nastavio uz osmijeh:„Dragi Vile, čestitam ti rođendan sa željom da ubrzo i ti postaneš jednak nama!“

Vil je bio vidno ushićen, posebno kad je Anđeo Hrabrosti digao u zrak dlan desne ruke. Vil je znao da takvom kretnjom anđeli uvijek najavljuju nešto od posebne važnosti. Anđeo Hrabrosti se ponovno nakašljao i nastavio ozbiljnijim tonom:

„Dragi dječače, morat ćeš obaviti jedan važan zadatak. Uspiješ li, održat ćemo naše obećanje. Ne uspiješ li, ne možemo te učiniti anđelom. Moraš se spustiti na planet Zemlju, i dokinuti stogodišnju vladavinu mraka!“

„Vladavinu mraka? A kako ću pobijediti mrak?“, upita Vil, prilično zbunjen.

„Sinko, na Zemlji već dugo vlada mrak i zbog toga tamo gotovo i nema života. Toliko dugo je mračno da su i srca ljudi postala hladna i mračna. Ako nešto ne učinimo led će zauvijek prekriti sve.“

„Oh, jadni ljudi,“ suosjećajno će Vil.

Anđeo Hrabrosti uvjereno reče:„Ti bi Vile, mogao rastjerati taj mrak. A kako ćeš to učiniti saznat ćeš u pravom trenutku.“

Zatim je ustao Anđeo Mudrosti i naglasio:

„Upamti, s velikim darovima dolaze i velike odgovornosti. Najprije nauči slušati svoje srce. Ono će ti u određenom trenutku objasniti kako ćeš pobijediti mrak. Moraš zaviriti duboko u vlastito srce, jer tamo su odgovori na sva tvoja pitanja.“

Poslije ovih riječi anđeli su se povukli i ostavili Vila da razmisli i odluči. Nedugo potom Vil je prišao anđelima i ozbiljno rekao:

„Razmislio sam. Želim ići na Zemlju. Želim ugasiti mrak!“

Anđeli su se na to samo nasmiješili i blago kimnuli glavom. Oni zapravo nisu ni očekivali drukčiji odgovor. Dovoljno su dugo poznavali Vila i znali su koliko mu znači ovakav izazov.

Vile Povratnice koje će ga pratiti na njegovu putovanju, sagibale su se s puno ljubavi pred njim, malenim simpatičnim dječačićem, koji će možda uskoro postati Anđeo. Nježno i s puno ljubavi posule su svoj čaroban prah po biljkama koje su same padale na tlo da bi Vilu darovale hranu za put. Sirene su ga ispraćale nježnom pjesmom, istovremeno i poticajnom i tužnom.

Vil se oprostio s anđelima i svojom inače veselom, ali sada, zbog njegova odlaska, žalosnom družinom. Na rastanku mu je Anđeo Razboritosti uputio još jednu vrlo značajnu misao:

„Dječače, vjeruj u sebe. Sada još ne znaš koliko si snažan. Upamti, dolje se ne smiješ zadržati duže od zemaljskih trideset dana, jer ako ostaneš duže postat ćeš jako nalik drugim ljudima i više se nikad nećeš moći vratiti kući. Na svoje putovanje ponijet ćeš Kucka, sat, koji će te upozoravati na protok dragocjena vremena.“

Nakon tih riječi Anđeo Razboritosti pljesnuo je dlanovima i obojica se u trenu nađoše na nepoznatu mjestu.

II DIO

„Ovdje je jako hladno, sigurno smo na Zemlji“, drhteći je govorio dječak, osvrćući se oko sebe.

„A kako i kuda dalje, tik-tak?“, ubacio se prilično ljutito sat Kucko, otresajući inje sa svojih kazaljki.

„Hajde, brzo ćemo to riješiti, pa se onda vraćamo kući“, tješio ga je Vil.

„Tik-tak, tik-tak“, namršteno se oglasio sat.

I krenuše tako, u nesigurnosti. Pješačili su dugo, jako dugo. A nakon što su pojeli svu hranu koju su ponijeli, osjetiše glad i umor.

„Gladan sam'', reče Vil tiho, češkajući se po trbuščiću koji se sve jače glasao „Krul – krul!“

Gusti snijeg je bez prestanka padao. Oštar vjetar im je nemilosrdno šibao obraze. Morali su se pod hitno negdje zaustaviti, skloniti i ugrijati se, da se ne bi smrznuli. Nakon podužeg lutanja naišli su na kućicu podno velike planine.

Svjetlo svijeće u prozoru i miris pite, koji se širio uokolo, primamili su ih kućici. Od topline koja je dolazila iz unutrašnjosti kućice, prozori su bili zamućeni. Dječak je bezuspješno pokušavao vidjeti ima li koga u kućici. Stao je na deblo koje se nalazilo pod prozorom i znatiželjno se zagledao unutra. I baš kao što je pretpostavio, svježa pita stajala je na stolu, dok je u kaminu pucketao plamen.
Bez puno oklijevanja Vil reče:

„Hajde, Kucko, idemo se ugrijati i nešto malo pojesti.“

„Tika-tak, pa da znaš, gospodaru, bilo je i vrijeme“, drhteći odgovori Kucko.

Pokucali su na vrata jednom, pa drugi put, i tako nekoliko puta. Kada su već pomislili da u kućici nema nikoga, iznutra se začuo hrapav glas:
„Tko se to usuđuje uznemiravati me u ovo doba?!“

Nakon kratke tišine začulo se okretanje ključa i vrata se otvoriše uz glasnu škripu. Ispred Vila i Kucka stajao je visok, debeo i poprilično namršten čovjek. Podbočio je rukama veliki trbuh i grubo upitao:

„Reci dječače, što hoćeš?“

„Molim vas, gladni smo“, zamuckivao je Vil, pokazujući na sebe i Kucka, „a i hladno je. Možete li nam dopustiti da se na kratko ugrijemo kod vas i nešto pojedemo, prije nego li nastavimo dalje?“

„Hajde mali, bježi odavde! Znam ja takve kao što si ti!“, vrlo grubim i neljubaznim glasom odgovori im čovjek.

„Ali...ali...“, drhtao je promrznuti Vil. Nije stigao ništa drugo izgovoriti, jer vrata se uz silan tresak zalupiše pred njima.

„S ovakvim ljudima će biti jako teško“, pomisli Vil i reče Kucku : „Nisam znao da su im srca toliko hladna. Moramo dalje. Možda ćemo ipak pri novom susretu imati više sreće.“

„Tika-tak, nadajmo se,“ složio se Kucko, pokušavajući barem malo skinuti već zaleđeno inje sa svojih brkova u obliku kazaljki.

Nedugo potom, ugledali su svoju novu priliku, kućicu iz čijeg je dimnjaka izlazio gust dim. Ta slika ih razveseli. Ispunjeni nadom spremno pokucaše na vrata. Ovaj put nisu dugo čekali. Vrata im otvori žena. Vidjevši ju, i Vil i Kucko uplašeni malo ustuknuše.

Naime, nije ju krasio privlačan izgled, čak štoviše, moglo se reći da je bila ružna i odbojna. Sijeda kosa složena u malu punđu, lice osuto ožiljcima i istaknuta grba na leđima govorili su o starosti i zapuštenosti. Imala je još i velik, povijen nos, savijen malo u stranu, pa joj je smiješno narušavao ionako neprivlačan izgled lica. Nosila je smeđu haljinu i preko nje prljavu pregaču. Ipak, kada je progovorila, bila je ljubazna.

„Oprostite, ne bismo vam htjeli smetati, ali možemo li se molim vas, malo ugrijati kod vas?“ upita Vil s malo više hrabrosti.

„Mi? Tko to mi?“, osvrtala se zbunjeno žena oko sebe.

„Moj prijatelj i ja“, reče dječak dotaknuvši Kucka, kojeg je nosio pod rukom. Nakon što ga je žena i dalje zbunjeno gledala, Vil shvati, da Kucko pred ljudima ne govori te da je za njih samo običan sat.

„Ah, da…“ reče tad žena kao da razumije o čemu Vil govori, pa nastavi smiješeći se:

„No dobro, pa kad je već tako onda uđite na kratko. Samo da se malo dotjeram.“ Rekavši to, ode do velikog ogledala u kutu sobe.

Za to su se vrijeme njih dvojica vidljivo radosni udomaćili u kućici. Vil je pojeo malo hrane koja se nalazila na velikom drvenom stolu, a Kucko je uspio otopiti led sa svojih kazaljki.

Nakon okrijepe bili su spremni nastaviti dalje, ali žena je zahtijevala da ostanu još malo, priznavši kako joj ne dolaze često tako zanimljivi gosti.

„Osim toga, dječače, neuljudno je odbiti ponudu.“ Zastala je na tren ogledavajući se u velikom zrcalu, a potom je, ne skidajući pogled sa svog odraza, nastavila: „Pogotovo društvo ovako lijepe žene.“

Govorila je potiho, u ushićenju, više za sebe, dok se zadovoljno ogledavala. Vil i Kucko se začuđeno i zabrinuto pogledaše.

„Pa, ovaj... da..“, promucao je Vil, trudeći se da prikrije smijeh i nelagodu. To reče, zgrabi Kucka i izleti van iz kuće lažnih odraza.

Ali žena je bila toliko uronjena u svoje misli o ljepoti, kao da je zrcalo izokrenuto ili začarano pa ne dopušta vidjeti pravi odraz, te ga nije niti čula.

Izašavši iz kućice, Vil i Kucko, grohotom se nasmijaše. Iznemogavši od silnog smijeha, dječak kroz suze, reče:

„Kakva umišljenost!“

I tako, nasićeni hranom i smijehom, utopljeni i nadasve dobro raspoloženi, produžiše dalje.

III DIO

„Tika-tak, kako ćemo ugasiti ovaj mrak na Zemlji?“, upita Kucko zabrinuto, tresući se kao prut od prevelike hladnoće.

„Ne znam Kucko, ali ne brini, nešto ćemo već smisliti“, zamišljeno odgovori dječak.

Nastavili su lutati i ubrzo, pored njih, na saonicama je projurio neobičan čovjek. Velikim je bičem tukao četiri predivna bijela psa i tjerao ih tako u sve brži trk.

„Brže, brže, morate brže!!“, urlao je na njih.

Kako se približavao dječaku i satu, činilo se kao da će malo usporiti, ali je zapravo još brže nastavio dalje.

„Hej!“ viknuo je za njim Vil. No čudni je svat već nestao u daljini.

„Hm, kakvo neobično ponašanje“, rekao je dječak, a onda, u nerazumijevanju, zapitao: „Kucko, zašto ovaj čovjek tuče svoje pse? A ima tako divne pse.“

„Tik-tak, ne znam, ali znam da moramo požuriti. Evo vrijeme me upozorava da ga ne pratimo i ne idemo za njim u korak. Tik-tak, a znaš i sam, gospodaru, kako vrijeme juri.“ Kazivao je žurno Kucko sav zadihan.

Tog trena zatekli su se na nekom brijegu. Nisu dugo hodali, kad se pred njima odnekuda stvori velika ptica. Prema njezinoj veličini, dostojanstvenom i opasnom izgledu zaključiše da to mora biti orao.

Obrušio se na njih, kriješteći i kljucajući dječaka. Vilu je iz ruku ispao Kucko i orao ga je zgrabio svojim velikim kandžama i ponio ga sa sobom u visine.

„Upomoooć!! Tika-takaaaaa!“ zapomagao je Kucko, u strahu za svoj život.

Orao je, ugledavši Kucka onako okruglog, pomislio da je on jaje i to jaje koje je upravo iz njegovog gnijezda ukrao lopov, po njemu Vil.

Dječak je bio izbezumljen. Izgubljeno se okretao oko sebe, vrtjelo mu se u glavi od visine na koju se ptica uzdigla, pa je vidno uplašen počeo trčati. Bio je progonjen samo jednom mišlju - kako stići orla i spasiti svoga prijatelja. Vil je dugo trčao ne znajući kamo, pritom i ne razmišljajući ide li uopće u pravom smjeru. Tisuću misli rojilo mu se glavom. Uglavnom su to bile mučne i strašne brige. „Hoću li uspjeti spasiti Kucka? Hoću li stići ugasiti mrak prije nego li istekne vrijeme?“

Strašna pitanja bez odgovora. A u glavi mu je neprestano odzvanjalo Kuckovo upozorenje kako „vrijeme juri i kako će ubrzo njemu dano vrijeme isteći.“

Shvatio je kako je ponekad teško doći do nečega što jako želiš, unatoč tome koliko se trudiš. Nije li bolje na svijet i dalje gledati očima dječaka? Sada se našao na pola puta, mora gledati samo naprijed, ne smije odustati – govorio je tiho u sebi, hrabreći se.

Tako uronjen u svoje misli sjeo je na jedno osušeno stablo koje je svojom usamljenom strašnom pojavom stršilo na toj mračnoj čistini. Odjednom, osjeti nekakvo čudno micanje tla. Nešto se pokrenulo. Osjetivši prvo udarac, a potom i strah, poskoči od trenutne boli.

„Potres?!“ izustio je izbezumljeno.

Umjesto odgovora začuo se huk vjetra. Tog časa, grana na stablu se pokrene i Vil shvati da grana ima oblik ruke. Ruka rastvori svoj dlan i ispruži ga prema nebu. Izgledala je kao ruka stare i mršave osobe, dugih noktiju.

Sabravši se od početnog straha, dječak upita:

„Govoriš li?“

Vilu se tih nekoliko trenutaka stablovog oklijevanja činilo beskonačnim, no Ruka ipak odgovori odrečnim pokretom, znakom nijekanja, mahanjem lijevo desno. Gledajući je tužnim pogledom, dječak reče: „Osjećam tvoju nemoć, ali i želju da ponovno oživiš, procvjetaš.“

Na te riječi, Ruka se pokrene i stane udarati o deblo. Dječak shvati da je to pljesak u znak dobrodošlice i odobravanja.

Primjetno ohrabren tim činom, nastavio je:

„Vidim, pokazuješ prema gore, prema nebu. Žudiš za suncem, toplinom. Razumijem te. Vjeruj mi, bit će sve u redu!“ Ruka ponovno zaplješće.

Sav u zanosu, Vil nastavi: „Uskoro ćeš ponovo biti rascvjetanom raskošno stablo. Davat ćeš plodove. Dijelit ćeš ih u radosti. Darivat ćeš ljubav. Osjećat ćeš ljubav. Ponovno će te svi voljeti, i sunce i ptice i djeca. Obećajem ti!“

Ruka stabla pljeskala je u sve skladnijem ritmu kojeg je i Vil ponavljao svojim rukama, odlazeći dalje s više poleta i optimizma. Zadihan, stigao je do rijeke. Zastao je kod starog mosta. U prvi mah začuđen, a onda pribran zbog onoga što vidi. Naime, za most je bio vezan cvijet neobične boje. Vil je upitao samog sebe, tiho, „Otkuda cvijet ovdje u ovo mračno i zlosretno doba ?!“

Umjesto odgovora začuo je ljupki ženski glas čije je pjevanje bilo praćeno umilnom glazbom harfe. Iznenada, kao da je bio zamijećen, glas mu se obratio prekinuvši pjesmu:

„Dječače, ovdje sam dolje. Pogledaj u rijeku.“

Nagnuvši se preko ograde mosta sačinjenog od trulih dasaka, opazi dolje, na samome dnu, predivnu kristalnu kocku. Iako je bio mrak, a rijeka gotovo zaleđena, njeni kristali sjajili su se i blistali.

Zadivljen, Vil izusti:

„Ti si kao malo sunce koje se pokliznulo i palo u rijeku!“

„Hvala ti na lijepim riječima. Ja sam Kocka Sudbine. Padam na mjesto na koje me anđeli bace. Donosim svijetu poruke. Pod ledom i u mulju ovog nesretnog svijeta, ne mogu izvršiti svoju misiju i ono zbog čega sam poslana ovdje. A trebam ljudima pomoći da se iznova ujedine, skupe, sprijatelje te zajedničkim snagama i voljom pobijede nevolje, pobijede zlo u sebi, zaborave na brige i bol koju nanose jedni drugima,“ objasni Kocka svoju ulogu i zadaću.

Ohrabren odgovorom, dječak postavi novo pitanje:

„A što znači ovaj cvijet i niti kojima si vezana za ovaj stari i ruševni most?“

„Cvijet predstavlja nadu, milosrđe. Održava ga ljubav svih onih koji ovdje silno pate zbog ovakvog mraka, zbog tuge na svakom koraku. Kad bi umro ovaj cvijet, to bi zapravo bio kraj svemu,“ pojasnila je Kocka.
Nedugo potom Kocka uzvikne:

„Joj!“

„Što je? Nešto se dogodilo?“, zabrinuto će dječak.

„Opet je pukla jedna moja nit.. To se događa svaki put kada netko od ljudi učini nešto loše.“, objasni Kocka.

„Ti svako zlo osjetiš na sebi?“, suosjećajno upita Vil.

„Da. I to baš svaki put kada se dogodi.“, odgovori Kocka i uzdahne s puno gorčine.

„Ne brini, još uvijek nije kasno. Vjerujem i znam da mora postojati rješenje. Treba ići dalje. Još brže, još brže.“, govorio je i ponavljao Vil, udaljavajući se hitrim koracima.

Trčeći stigao je tako do velike, prozirne kugle u kojoj je sjedio čovjek obučen u odijelo sašiveno od tkanine na crno-bijele kvadratiće začudno različitih veličina, odijelo u kojem je nalikovao na klauna. Sjedio je pored male drvene peći i nešto nervozno brojao i zapisivao. Vidjevši ga, još zadihan, Vil se odmah ponadao da mu taj neobično obučeni čovjek može pomoći pronaći Kucka, te pun zebnje i nade promuca: „Oprostite….?“ Ali čovjek je bio dosljedan u svojem prebrojavanju nekakvih šuštavih papirića. Približio se ne bi li ih bolje vidio.

„Oprostite.“, ponovio je.

„Dvijestotine sedamdeset, dvijestotine osamdeset...“

„Jeste li možda maloprije vidjeli veliku pticu koja u kandžama nosi nešto okruglo?“, nesigurno upita Vil.

Čovjek se naglo trgnu, potpuno smeten u brojanju. Ljutit zbog toga, pogleda namršteno u dječaka, počeše svoje šiljaste, crne i poprilično dugačke brkove
na koje su se već uhvatile prve iglice inja, te ljutito reče: „Prekinuo si me u crtanju. Vrlo si drzak, dječače! Zar ne znaš da mene nitko ne prekida. Ja sam bogat. Neee. Ja sam najbogatiji. A ti si neodgojen, čak vrlo bezobrazan!“, promrmljao je napuhano čovjek.

„Oprostite, nije mi to bila namjera.“, reče Vil te odmah nastavi,

„Mene samo zanima, jeste li maloprije vidjeli neku…“

Nije završio do kraja rečenicu kada ga je umišljeni bogataš nekulturno prekinuo:

„Da, da, ptičurinu s nečim okruglim u kandžama. Još me vrijeđaš. Zar misliš da ne mogu upamtiti jednu rečenicu?! Toliko sam bogat, prebogat čovjek da svojim novcem mogu kupiti sve. Pa čak i tebe i tu ptičurinu koju tražiš. Koliko ona košta?“, upita spremno, liznuvši jezikom prst i dalje listajući novac. Malo je zastao, ispitivačkim pogledom dobro promotrio Vila te s visoka upitao:

„Hajde, da vidim koliko si pametan. Pokušaj nacrtati najveću vrijednost!“

I pruži mu papir i olovku.

Vil se zamislio. Znao je da ga ovaj strašni brojitelj novca iskušava. Ipak, ne oklijevajući ni časak, napisao je jednu jedinu riječ - LJUBAV.

Ljubitelj šuškavih papirića, pogleda papir malo s jedne, malo sa druge strane, namršti se, počeše svoje šiljaste brkove, i konačno reče: „Hmm…čini mi se… čini…pa, da!“

Pogledajući prvo slovo L reče: „Ovo je sedmica ali obrnuta, je li tako? Gle, na nju se može nadodati još nula!“, uzviknuo je uzbuđeno Brojitelj novca, dok je slovo L preokrenuo u sedmicu i na nju u transu nadodavao bezbrojne nule koje ni papir više nije mogao podnijeti. Onda je nule nastavio crtati po stolu, zraku….

Dječak se ražalostio te razočarano reče: „Znate, kada ste tražili da nacrtam vrijednost ja sam na papir napisao najveću koja postoji.“

To izgovorivši zašutio je. Šutio je i zaneseni brojitelj. Vil je nastavio: „Tamo otkud dolazim, postoje neke druge vrijednosti. Kod nas papiri nemaju takvu moć kao ovdje.“

Iznenađen dječakovim riječima čovjek ga je gledao u čudu, ne skrivajući podsmjeh. Kada se dječak okrenuo od njega i krenuo dalje u potragu za svojim prijateljem, brojitelj je ravnodušno odmahnuo rukom i nastavio, opet ispočetka, brojati svoje nacrtane novce, silno bogatstvo od bezvrijednog papira.

Vil se odjednom osjeti jako umornim. Tek sada je shvatio da je problem i suviše ozbiljan. Srca ljudi ne samo da su hladna, nego su i prazna. Zapravo, puna su gluposti, oholosti, grubosti. Tog trena, pored njega projuri opet onaj isti čovjek na saonicama vučenim psima. Ovoga puta imao je laso u ruci, koji je vrteći usmjerio prema nebu, kao da nešto lovi.

„Brže, brže!“, vikao je dok mu je lice odavalo zabrinutost.

„Hej, čekaj! Stani!“ poviče Vil za njim, ali on je samo projurio. Ipak, za razliku od prijašnjeg susreta, sada se, na kratko, okrenuo prema Vilu. Iako se to odigralo i suviše brzo, dao je Vilu znak da ga je primijetio.

„Opet je otišao“, promrmlja Vil.

Gledao je potišteno neko vrijeme za tragovima kola i pasa u snijegu, slegnuo ramenima te nastavio dalje. Svladao ga je umor te stade zijevati. Ubrzo nije mogao ni koraka dalje. Srećom, ispred njega se ukazala stara trošna kućica ispunjena slamom. Uvukao se unutra, legao, pokrio se slamom te zaspao.

IV DIO

Vil se probudio u slami. Nije znao koje je doba dana, ali je računao da bi moglo biti jutro. Ah, tek sada je shvatio koliko mu nedostaje Kucko koji je uvijek znao točan podatak o dobu dana. Kako je stalno bio mrak, teško je bilo odrediti točno vrijeme. Znao je jedino da mora ići dalje. Da bi ugasio mrak, spasio Kucka i sebe, morao je požuriti.

Koračao je kroz guste šume i pregledne čistine, pod večernjim zvijezdama lutao usamljen, izgubljen u mraku. Sjene Povratnice pratile su ga i sasvim lagano dozivale i šapatom usmjeravale ako bi slučajno zalutao ili se izgubio u mraku.

I onda je ponovno sreo čovjeka na saonicama s bijelim psima i užetom u zraku. Na Vilovo veliko iznenađenje, ovaj se put čovjek zaustavio i grubo mu se obratio:

„Zašto me pratiš?“

„Ja Vas pratim!?“, zbunjeno će dječak, te nakon par trenutaka nastavi hrabrijim tonom:

„Znate, nekoliko ste puta projurili pored mene pa sam vas samo htio pozdraviti. Imate divne pse.“

„Ah, tako, pa hvala ti“, uzvratio je čudak.

Ohrabren još više, dječak je upitao:

„Oprostite, ali čime se Vi ustvari bavite?“

Zagledan u daljinu, odsutnim, umornim glasom čovjek odgovori: „Ja sam hvatač zvijezda, ali one mi stalno izmiču. Uvijek prkose tako što dođu meni na dohvat a opet mi ne daju da im se približim.“

„Zašto ih želite uhvatiti?“, upita Vil.

I dalje zagledan u daljinu, hvatač zvijezda nastavi:

„One su svjetlo, goruća vatra koja bi me mogla ugrijati. Dosta mi je ove zime. Mjesec je prevelik, ali zvijezde, one mi savršeno odgovaraju. Samo kada bih uhvatio koju…!“

Nakon tih riječi čeznutljivo pogleda u nebo.

„Gledati i slijediti zvijezde znači težiti boljem i uzvišenijem. A Vi se silno trudite uhvatiti i posjedovati zvijezdu, što je u stvari nemoguće. I da uspijete uhvatiti zvijezdu ne biste se mogli ugrijati. Ugrijati Vas može nešto drugo što dolazi iznutra, a ne izvana.“

Tako govoraše Vil, više sebi, nego ovom čovjeku kome je to bilo pomalo nerazumljivo. Još jednom pogleda čudaka te dosjetljivo nastavi:

„Možda ne možete uhvatiti zvijezde, ali Vi biste mi mogli pomoći pronaći prijatelja i svojim lasom ga spustiti iz orlova gnijezda?! “

Usamljeni hvatač zvijezda šutke pristane, pa obojica krenuše u potragu. Lutali su dugo i tada Vil začuje poznato Kuckovo tika – tak, kako odzvanja s vrha jedne planine pred njima. Kako orla nije bilo u gnijezdu, čudak je zabacio laso visoko, visoko na sam vrh planine, zahvatio orlovo gnijezdo, povukao ga prema dolje i gle, u njemu je doista bio Kucko. Ah, kakva je to radost bila za Vila i Kucka, biti opet zajedno!

„Uh, bilo je i vrijeme gospodaru, tika-tak“, reče radosno Kucko.

Samo dok se kretao Vil nije osjećao hladnoću, ali kada bi zastao za njega bi hladnoća postala neizdrživa. Shvatio je. Ugrijati ljudska srca i ugasiti mrak može jedino osoba koja je neiskvarena, koja nije umišljena, ohola, a niti nestrpljiva i gruba prema drugima. Ali gdje naći takvu osobu, pitao se mali dječak, kada su svi koje je sreo, bili hladnih srca?! Razmjenjujući ovakve misli Vil i Kucko su došli do još jedne kućice.

„Što li ćemo ovdje pronaći?“, mislili su sa zebnjom u sebi, „Tko zna kakvi ljudi ovdje žive?“
Dosta im je bilo njihove zemaljske pustolovine i htjeli su kući. Ali zadatak se morao obaviti.

Vil se popeo na klupu pokrivenu snijegom i pogledao kroz prozor. U sobi je sjedila jedna djevojčica i plela šal. Dok ju je promatrao nešto mu je govorilo da bi ovaj susret mogao ipak biti drugačiji.

Djevojčica nikada nije izlazila iz kuće. Dok je bila još dijete u kolijevci preboljela je tešku bolest, od koje su je roditelji jedva spasili. Bila je jako žalosna, jer nije imala nikoga s kim bi se mogla igrati. Kako se nije družila sa svojim vršnjacima i kako nije išla nikada nigdje iz svoga doma, djevojčica je bila čistog i neiskvarenog srca. Konačno je, nakon silnih traženja i iščekivanja, Vila obuzeo uzbuđujući osjećaj optimizma. Od neskrivenog zadovoljstva, Kuckove su se kazaljke radosno I bez prestanka vrtjele:

„Gospodaru, čini mi se da bi ovdje naše putovanje moglo završiti!“ šapnuo je Kucko.
Taj je šapat djevojčica ipak čula. Doskakutala je do prozora i upitala ih smiješeći se:

„Hej, tko ste vi?“

„Ja sam Vil, a ovo je Kucko“, objasni dječak popravljajući svoju kapu. Bio je uzbuđen, a da ni sam nije znao zašto.

„A ja sam Halisa“, reče djevojčica. „Hoćete li se igrati sa mnom?“

Dječak i sat odmah su naslutili da bi se ovdje mogli i malo duže zadržati. Halisa je zaista bila prelijepa djevojčica. Duga plava kovrčava kosa bila joj je vezana zelenim vrpcama, a bijela haljina i žuti kaputić skladno su se vijorili oko nje, dok je radosno poskakivala. Dan je brzo prošao u smijehu i igri. Djevojčica se prvi put u životu smijala od srca i prvi put nije osjećala usamljenost. Obrazi su joj bili rumeni a oči sijale od radosti. Kada su se roditelji vratili kući, dječak i sat brzo su se sakrili u ormar u Halisinoj sobi.

I tako su nekoliko narednih dana kada bi njeni roditelji otišli na posao, dječak i sat izlazili iz ormara i igrali se s djevojčicom. Bilo im je čarobno. Bili su u toplom. Imali su što jesti jer im je djevojčica uvijek donosila hranu. Imali su i gdje spavati jer im je u ormaru pomogla napraviti postelju. Povremeno bi Kucko upozoravao Vila kako „vrijeme prolazi“ i da bi trebali misliti o povratku kući.

Vila stadoše obuzimati turobne misli. Halisin smijeh širio se dolinom dok su se igrali. Vil je osjećao i bio sve uvjereniji da bi se upravo djevočicinim vedrim smijehom mogao pobijediti mrak, te da bi se nakon toga konačno mogli vratiti kući. Ali, mrak se nije gasio. Vil se našao na kraju puta, a nije znao što bi doista trebao učiniti. Vrijeme odlaska bližilo se, a zadatak nije bio izvršen.

Dani su uz Halisu brzo prolazili a Kucko i Vil nisu uspijevali naći konačno rješenje. Jedina prava i divna utjeha bila je Halisa i vrijeme provedeno u njezinu društvu. Vil se osjećao ispunjenim, to je i Kucko uvidio, a brkovi, odnosno kazaljke, zadovoljno su se vrtjele.

Znao je Kucko jako dobro što se zbiva s njegovim gospodarom, i pravio se da ne primjećuje Vilovu zaljubljenost. Trideset dana je isteklo. Dani vesele igre i smijeha su završili, i došao je trenutak odlaska.

Tada je Vil ispričao Halisi svoju priču, tko je on, zašto je ovdje i da sada mora ići, iako nije ispunio povjerenu mu zadaću. Djevojčica se silno ražalostila. Jako ga je htjela zadržati, ali je znala da Vil ne može ostati. Od velike se žalosti rasplakala i njene su suze, male kristalne kapljice, padale na zaleđeno tlo. To su bile čiste, neokaljane suze jer su navirale iz očiju potpuno iskrene osobe. Nakon stotina godina to su bile prve suze iskreno prolivene iz ljubavi za nekoga. Kako su Halisine suze navirale sve jače i jače i padale sve krupnije i krupnije, Vil je bivao sve zabrinutiji. Kako će ju utješiti, čime, kada je on razlog njezine boli, a mora otići. Postala mu je najbolja prijateljica, a on ipak ne može ostati uz nju. Osjećao se nemoćan, jer ga njezine suze ipak nisu mogle zadržati, spriječiti u odlasku.

I Kucko se jako ražalostio. On nije mogao podnijeti rastanke ili vidjeti nekog kako plače. Kazaljke su mu tužno, gotovo beživotno bile spojene jedna uz drugu. Kao da je i vrijeme zauvijek stalo. Bio je to vrlo tužan dan.

Leteći sve više i više, jako tužan i razočaran u svojoj nemoći, Vil se udaljavao od Zemlje. Kada je konačno smogao snage pogledati dolje prema Zemlji, nije mogao povjerovati u ono što je ugledao. Djevojčicine suze omekšale su led. Suze su padale i led se topio.

„Hvala ti moja dobra Halisa! Uspjela si svojom ljubavlju riješiti moj problem“ uzvikivao je Vil, ispunjen radošću i potpunom srećom.

Djevojčica je bila ispunjena tugom. Plakala je neprestano i dugo. Mislila je kako je zauvijek izgubila svog najboljeg prijatelja.

Vil je zatvorio oči, duboko udahnuo. Nošen čudesnom čarolijom ubrzo se našao pred anđelima. Kucko i Vil stajali su u iščekivanju pred zanijemjelim anđelima koji su sjedili na svojim uzvišenim stolicama. Vil je unatoč pohvalama anđela zbog uspješno obavljenog zadatka bio ispunjen žalošću, jer je morao napustiti svoju prijateljicu. Povratka na Zemlju nije bilo. Povukao se i tiho zaplakao.

Halisa je također, neutješno, danima plakala. Roditelji nisu znali što se događa s njom. Jednostavno, nitko i ništa nije ju moglo utješiti. Njene suze su i dalje padale, a led se topio.

Kako se led topio tako se i razdanjivalo sve više i više, sve dok jednog dana nisu prvi zvončići otvorili svoje čaške uz rani vjetar u smrekama. Bili su to prvi pravi vjesnici proljeća. Livade su se opet nakon tolikih godina ispunile šarenilom poljskog cvijeća. Potoci su nabujali i pretvorili se u čiste i pitke izvore vode. Nestali su gusti, tamni i neprobojni oblaci i Sunce je ponovno pružilo svoje zrake na uspavanu Zemlju. Život se budio i pupao na svakom koraku, u svakoj voćki, u svakoj životinji koja se probudila iz svog najdužeg zimskog sna, u svakoj ptičici koja se ponovno oglasila radosnim cvrkutom životnog veselja, u svakoj travci koja se zazelenila…

V DIO

Godine su prolazile. Halisa je izrasla u predivnu djevojku. Prestala je plakati. No u njoj je tuga zauvijek bila duboko skrivena, iako se i udala za dobrog i vrijednog mladića koji ju je iskreno volio. Imali su sretnu i veliku obitelj. U sreći i blagostanju dočekala je starost.

Vil je svakog dana smiješeći se promatrao njen život i tiho ponavljao: „Kad se dvije osobe vole to je radost za sve. I za mene.“ Radost ljubavi pokreće ne samo jedan život, već mnoge živote.

......

„I tako je dječak Vil ugasio mrak na Zemlji“. Završila je priču starica svojim unucima sa zagonetnim smiješkom na usnama ocrtanim borama.

„Bako, a što je bilo dalje sa dječakom Vilom?“ upitala je zamišljena unučica.

„Ne zna se točno, ali vjeruje se da je postao Anđeo Svjetla jer je zahvaljujući njemu i Halisi, Zemlja opet bila obasjana toplinom svjetla“. Reče to starica, te nastavi: „Na žalost dragi moji, vrijeme je za spavanje!“

Zatvorila je knjigu svojim smežuranim rukama. Djeca su nerado, poljubivši baku, otrčala u svoje sobe. Starica ih je pokrila i blagoslovila, poželjela im lijepe snove, bogate čarolijom, i let na planet gdje je sve moguće. Tada je tiho otišla u svoju sobu. Izmolila se i zahvalno pogledala u nebo svojim umornim, staračkim očima i nasmiješila se tajanstveno. S onom istom knjigom ispod jastuka, od koje se nije odvajala cijeli život, zaspala je i usnula vječni san.

U tom snu ugledala je Vila kao dječaka koji nestrpljivo trčkara uokolo u iščekivanju. Čeka upravo nju. I ona mu je, sad kao djevojčica, kakvom ju je i upoznao, prišla i nasmiješila se. Uhvatili su se za ruke…
Razdragan i zarazan smijeh širio se uzduž nepreglednih polja sazviježđa. Ah, kakva je to radost bila! Kakav svečani ples!

Vil je otvorio vrata svemira. Ušli su u beskonačnost, koračajući putovima posutim crvenim ružama koje su čarobnice, vile i anđeli posipali pred njima.

Kucko je zastao. Prestao kucati. Od sreće.

Velika vrata su se za njima polako zatvorila i nikada se više nisu otvarala. Nije ni bilo potrebno jer na Zemlji je prestao vladati mrak. Vladala je svjetlost, toplina i ljepota ljudskih srca, koja su složno kucala. U ljubavi.

V I L

Urednik
Zvonko PENOVIĆ

Predgovor
Vesna KRMPOTIĆ

Pogovor
prof. dr. Ante LAUC

Tehnički urednik
Suzana EŠKUTIĆ

Ilustracije
Josip KOLERT i Danijel JELENIĆ

Nakladnik
GRAFIKA d.o.o.

Prijelom i omot


Tisak
GRAFIKA d.o.o.
Osijek, 2012.


Sandra VULIN

Živi u Stuttgartu.
Pisanjem se bavi posljednjih desetak godina.
Do sada je svoje pjesme objavila u nekoliko zajedničkih zbirki Društva pjesnika „Antun Ivanošić“ iz Osijeka, Društva pjesnika „Sv. Mihovil“ iz Drenovaca, i u dva zbornika, Hrvatskog Sabora Kulture.
Objavila je dvije knjige poezije Pod nebom uspomena i Daruj me svojom blizinom.
Ovo je njena prva objavljena bajka…
Svoje stihove je prigodno predstavila u Beču, Zagrebu, Novom Sadu, Osijeku, Drenovcima, Šibeniku, Đakovu, Crvenki...
Ova knjiga je izašla zahvaljujući nesebičnoj inicijativi prof. dr. Ante LAUCA te velikoj podršci Vesne KRMPOTIĆ.

Sponzori projekta su: Grad Osijek, Županija Osječko-baranjska, Centar za mir i nenasilje Osijek, RWA Raiffeisen Agro d.o.o., Zlatko JANEČIĆ

V I L
Sandra Vulin

Osijek, 2012.


18:36 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

utorak, 23.04.2013.

BAJKA O DJEČAKU KOJI JE UGASIO MRAK NA ZEMLJI SANDRE VULIN PETKOVIĆ

Sandra Vulin Petković je sasvim mlada hrvatska autorica koja radi i stvara u Leonbergu u Njemačkoj. Bila mi je poznata po svojim krasnim pjesničkim prilozima na informativnom portalu magicus.info a onda sam saznao da je napisala bajku pod naslovom Bajka o dječaku koji je ugasio mrak na Zemlji.

Tu sam bajku i sam dobio na poklon od autorice a onda sam pomislio da bih mogao napisati i par riječi svojih komentara o njoj. Predgovore su dali poznati naši književnici kao što je to Vesna Krmpotić pod naslovom Bajka izraz zbilje, profesor Ante Lauc pod naslovom Vil, bajka o spašavanju svijeta i gospodin Zvonko Penović.

U ovoj bajci je riječ o dječaku Vilu koji zajedno sa svojim prijateljem Kuckom pronalaze djevojčicu Halisu čije suze otope led na Zemlji. Ova bajka nije ezopska bajka koja je takvo shvaćanje nekog prirodnog odnosa ili događaja između pojedinih prirodnih stvari, ponajčešče između životinja čiji nagoni vode porijeklo iz onih istih potreba koje pokreću i čovjeka kao živo biće.

Taj odnos ili događaj pojmljen u svojim općim odredbama jest takav da se događa i u području ljudskoga života i tek na temelju toga on dobija neki značaj za čovjeka. Prava ezopska bajka je prema ovoj odredbi prikazivanje ma kakvog stanja iz žive ili nežive prirode ili nekog sticanja prilika iz životinjskoga svijeta koji se ne izmišlja proizvoljno već se uzima onakav kakav jest prema vjernom promatranju pa se zatim prepričava kako bi se iz toga izvukla neka opća pouka s obzirom na ljudski život ili točnije s obzirom na njegovu praktičku stranu, na mudrost i valjanost ljudskoga djelovanja i postupanja. I ovdje mašta uobličava događaje kojima u osnovi leži životinjski instinkt a govore o nekom ljudskom prirodnom odnosu i tada je cilj pouke isticanje općih korisnih značenja koji su važni u našemu ljudskome životu.

Međutim bajka o dječaku Vilu, Kucku i djevojčici Halisi nije niti slavenska bajka naime ona koja bi imala slavenske motive i pouke za život proistekle iz našega slavenskoga mentaliteta ili karaktera naroda kao što je to u hrvatskoj literaturi slučaj sa bajkama velike Ivane Brlić Mažuranić.

Zato se ja slažem sa gospođom Krmpotić koja je ovu bajku Sandre Vulin shvatila izrazom zbilje, onim što je toliko značajno u našem svakodnevnom ljudskom bitisanju da nam se ljubav čini kao posljednja slamka spasa u ovom ''posrnulom svijetu''. I ova bajka jest specifična upravo po tome da ljubav postavlja svojom središnjom tematikom u kojoj je najuzvišenije upravo ono što je predanost čovjeka nekom drugom čovjeku. A ljubav se ne zasniva na refleksiji i kazuistici razuma već ona vodi svoje porijeklo iz osjećaja čiju podlogu čine oduhovljeni prirodni odnosi . Odatle ljepota ove bajke koju treba tražiti u osječajima ljubavi i u fantaziji i mašti koja sebi izgrađuje svoj svijet zaradi toga fundamentalnoga odnosa a sve druge interese i prilike uzdiže na stupanj ukrasa toga fundamentalnoga osjećanja ljubavi.

Možda sam ja malo žalostan da je bajka okončana tako nekako žalosno gotovo sa porukom da u našem ljudskom životu nije moguće postići puno zadovoljstvo niti potpunu sreću ali i po toj tragičnosti bajka o Vilu, Kucku i djevojčici Halisi ostaje trajna imovina suvremene hrvatske literature.
Hvala Sandri za to!

Zlatan Gavrilović Kovač


http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1219


13:06 | Komentari (2) | Print | ^ | Da/Ne

petak, 01.02.2013.

SKRIVENO BLAGO


Image and video hosting by TinyPic

u ratu šute muze
(jer u suprotnom nema umjetnosti)
neprekidno
od pamtivijeka
tako je predivno
sunce poslije kiše
ako se ne varam
u nadi
poput svih
u ratu šute Muze
i pod svilenom
koprenom umjetnosti
vrijeme sve otkriva
dok ne kucne
pravi čas


Bila je to vrlo neobična modna večer sa okusom poezije, u ranome Ožujku. U tom vrtlogu ljepote našla se i Roxana. Zamoliše ju da pročita nekoliko stihova poznate Književnice. Budući da je i sama ponešto skromno zapisivala, prihvatila je ponudu sa oduševljenjem. Ali kako to već biva, teško je interpretirati stihove koje je netko drugi napisao. Svjesna toga, djevojka priđe Književnici, hoteći se predstaviti i prije svega uljudno joj se izviniti ako nešto pogrešno učini sa njezinim stihovima. Jer također je poznato da pjesnici ponekad improviziraju svoje nastupe, na dobro, dakako. Prišavši dotičnoj, koja je ispred nje okrenutim leđima bila uronjena u razgovor i smijeh sa drugim gostima, puno bitnijima i istaknutijima,za tili čas, Književnica se okrenula i ugledavši ju, ustuknula sa vidljivim zaprepaštenjem na licu. Svi su se začudili toj reakciji pa i sama Roxana:

–''To je Ona! Ona će biti moja snaha!''- Uskliknula je, kao da ju je prepoznala iz nekog prošlog doba. Prošlog života….

Djevojka nije pridavala mnogo pažnje tome. Trebalo se pripremiti za stihove. I večer je započela. Dok su se redale na modnoj pisti odvjetnice, glumice, poduzetnice, stilistice, profesorice i pjevačice u ulogama manekenki, te su se odveć dobro snalazile u tome, djevojka se pripremala potiho u kutu sobe za svoj poetski izlet. I sama je na sebi imala zanimljivu modnu kreaciju, od svile i tvrdog lana. Kada je večer završila, na rastanku ju je Književnica pozvala u svoj grad, rekavši da mora upoznati njenog Sina, što je djevojka dakako odbila. Večer je završila ali ne i duh te večeri.

Nakon nekoliko dana zazvonio je telefon. Sa druge strane slušalice zacvrkutala je Književnica svojim ljupkim ženskim glasom, i na svo Roxanino čudjenje ponovo ju pozvala u svoj grad. Začudivši se najprije, otkuda joj njezin broj,djevojka je opet uljudno odbila. Naposlijetku se usudila kroz šalu izgovoriti svoj protuprijedlog:

-''U redu, ako je već tako, neka Grad onda dođe k meni.''

Razgovor je završio. Ali nakon nekoliko dana ponovo je zazvonio telefon. Sa druge strane opet je zacvrkutala Književnica i radosno najavila vijest:

-''Mi stižemo''!

Tog trenutka djevojka je shvatila da se ova žena nimalo ne šali. Plašilo ju je takav nasrtaj, ali je prihvatila igru.

Upravo kada se pripremala za susret, zapadao je toliki snijeg da je bilo nemoguće putovati bilo gdje. Susret je otkazan zbog takve vremenske situacije. Roxana je pomislila:Eto,to je to. Nitko neće dolaziti. Međutim, ni sama nije bila svjesna koliko je bila u krivu. Za nekoliko dana, kada se Ožujski snijeg otopio, Putnici su se itekako spremali za dolazak.

Kada su došli u njen grad, bila je predvečer, i spremala se večera za uži krug prijatelja. Završivši rad u fakultetskoj knjižnici, Roxana se do mjesta okupljanja povela sa prijateljicom, koja je bila vidno uzbuđena:

-''To je tako romantično'', Rekla je. ''On dolazi iz drugog grada samo zbog tebe.''.

Djevojka je naglas uzdahnula. Jedino što je htjela bilo je da ta večer završi što prije. Nije očekivala ništa.Nije željela ništa. Ne nakon prošle veze iz koje je izašla sa zjapećim ranama.Ne, nikako. Svojski se trudila oduprijeti bilo kakvoj romantici. Jedini interes koji je vidjela od te večeri bio je ponovni susret sa Književnicom, nadajući se da joj može biti mentorica i prijateljica.

Kada su konačno ušle u prostoriju, gdje su gosti sjedili, podigla je svoj pogled i neplanirano ulovila njegov. Njihov pogled bio je toliko snažan da su svi u prostoriji mogli osjetiti neku čudnu i ugodnu energiju. Sjedio je za stolom i večerao. Tog trena prestao je, a ona je zastala nasred sobe, ne uzmogavši maknuti se više niti jedan korak. Imali su potpuno identičan osjećaj; kao da su se pogledali u ogledalo i u toj slici otkrili drugi dio svoje duše. Neoskvrnjen ugođaj obasuo je svojom začudnošću cijeli susret. Bili su zbunjeni. Ali Književnica i Majka, samozatajno se i znalački smješkala. Ona je jako dobro znala što se događa.

Nakon te večeri više ništa nije bilo isto. Zaredali su se trosatni razgovori telefonom, nestrpljiva putovanja avionom, mnoštvo ispisanih stihova, novih, lepršavih, zaljubljenih, egzotičnih, misterioznih, sve dužih posjeta i istinske čežnje.…Emocije su postale nemirne kao ptice. Nakon relativno kratkog vremena, dogodilo se još jedno čudo. Dok je pomno prebirala po svojim haljinama, razmišljajući koju će obući, prišao joj je, kleknuo ispred nje i nježno ju uhvatio za desnu ruku. U nevjerici ga je promatrala. A on je nastavio:''

-''Gledaj. Nikad pred nijednom ženom nisam kleknuo, čak niti pred mojom Majkom a pred Tobom klečim i molim te da mi budeš žena.''

Zavladala je tišina.Roxani su se u potonjem kutu oka vidljivo zacaklile suze radosnice. Rekla je:
-''DA''.

On ju je i dalje držao za ruku i klečao pred njom. Kleknula je i ona pored njega te nastavila:

-''Ali ako si ti na koljenima, i ja sam.''

Tek tada je podigao svoj zaljubljeni pogled i nasmiješio se predivnim osmijehom. Ustao se i podigao ju u svoje naručje, te ju kroz radostan smijeh, na rukama pronio, kroz njihov osunčani Dom.

PS.-bajke postoje ako vjerujemo u njih. Svatko negdje ima svoje skriveno blago.


16:22 | Komentari (8) | Print | ^ | Da/Ne

srijeda, 12.12.2012.

Dragi prijatelji,


Image and video hosting by TinyPic


Kada bi vas netko upitao, zamolio, zadao da napišete ili nacrtate najveću vrijednost, što bi po vašem mišljenju trebalo biti? Odgovor je tu, gotovo rukom dohvatljiv, opipljiv.

Doba u kojem se trenutno nalazimo, tj. 21.stoljeće, i tekuća 2012.godina puna promjene,ponajviše ljudske svijesti, reklo bi se, budjenje ili povratak ka svojem vlastitom polazištu ima svoje posebno breme, a to je praznina punine. Punina jeste ljubav, jedini osjećaj na koji se nadovezuju svi ostali kao što su istina, vjera, mir. Ljubav je, dakle, ta nemjerljiva vrednota. Ljubav voli da voli i voljena bude.

To je nit vodilja koja se provlači kroz eone vremena, a čini tkanje koje život znači: ona jedina spašava ovaj posrnuli naraštaj, ona jedina opravdava one koji čekaju iskupljenje, jedina otapa čitavi glacijal ljudskih srdaca, jedina koja se vraća ka gorljivosti sebedarja, jedina koja mijenja sliku svijeta u kojem, pred očima Kreatora, veliki postaju lude a mali mudraci, jedina koja govori Njegovim jezikom, a opet na svim jezicima svijeta, i naposljetku jedina koja ostaje na početku kraja, kada se rođenje i smrt priberu i sakupe u jedno.

Čast mi je, stoga, i veliko zadovoljstvo Vam predstaviti moju najnoviju knjigu-bajku, koja apostrofira upravo na tu definiciju : kako naći i sačuvati ljubav? Riječ je o dječaku Vilu koji dolazi sa druge planete na planetu Zemlju, sa svojim vjernim pratiocem Kuckom, kako bi ugasio mrak. Ovdje se ne radi samo o fizičkom mraku nego ponajviše o mraku u ljudskim srcima.U njegovoj svojevrsnoj misiji, pomaže mu djevojčica Halisa, koja je jedina, pri susretu sa ostalim Zemljanima, imala čistu dušu.

Za ovu bajku predgovor je napisala naša poznata književnica Vesna Krmpotić, pogovor je sastavio prof. dr. Ante Lauc, i Zvonko Penović napisao je riječ Urednika. Bajka će također u Španjolskoj verziji biti na proljeće predstavljena u Valenciji,u dječjem teatru ''Lutak'' u obliku igrokaza.

Na kraju se zapitajmo: kako biti (i ostati) svjetlo? Da bi osvijetlili tminu moramo svijetliti kao svijetionik bjesomučno zapljuskivan morem u oluji koja ne posustaje, ne odustaje, jer samo svijetlo osvjetljava tminu.Tmina je sama sebi i više nego dovoljna.Što može biti svijetlo? Iskreno i čisto srce koje zna što hoće, koje nema ni trunke sebeljublja, oholosti, škrtosti, nadobudnosti, umišljenosti, egoizma i lažne veličine.

Naposljetku, nije li ljepši osjećaj očima djeteta gledati svijet, nego uporno težiti ka odrastanju? Dijete ima sve predispozicije da ostane ''baklja ljubavi'' koja će pronositi svoju misiju i pomaljati kroz vječnost najveću ljudsku vrednotu. Dijete vjeruje u ljubav prema cvijeću, pticama, drveću, pjesmi, igri, i kao takvo dolazi lakše i brže u krilo Svevišnjega, kolijevku oblikovanja svoje duše, i na sveopće čuđenje ''velikih'' uspijeva proći podno duginog spektra, u smijehu i mašti.

Odrastao čovjek je sljepac koji se spotiče na svoju vlastitu sjenu, samo zato jer su mu sve dugine boje iste. On, ne može svojim lažnim suzama dotaknuti bogove, ili shvatiti zvijezde jezdilice, na kojima piše ime njegovog vlastitog usuda. Svrsishodno tome, ja zasigurno znam, da ne želim odrasti.

A vi?

PS. Trenutno su u pripremi dvije nove knjige,Zb(i)rka poezije ''Promukla stoljetnost'', koja će prevedena na Francuski biti predstavljena iduće godine u Parizu, i nova Knjiga ''Priče za malu i veliku djecu''.



BAJKA – IZRAZ ZBILJE

Najizravniji izraz zbilje je fantastika.

Poznati učitelji širom svijeta i vremena, to jest, slavni mudraci i sveci, nisu li se oni služili bajkom, basnom, mitom, poezijom, zgodopisom, legendom, kako bi prenijeli svoj nauk sljedbenicima?

Bajka „Vil“ mlade spisateljice Sandre Vulin ima okus mita – događa se na nebeskoj i zemaljskoj ravni. Radi se o tome da „treba ugasiti mrak na zemlji“, i da to treba izvesti na licu mjesta i u određenom kratkom roku. Ta je zadaća dodijeljena dječaku čista srca, Vilu. A mrak nije samo pojava prirode, već prije svega stanje uma i srca. Jedina pomoć koja će se pri toj zadaći pružiti Vilu jest sat Kucko, onaj koji opominje da valja požuriti, jer ni nebesnici nisu oslobođeni od zakona vremena.

Vilovi mrki susreti i sudari na zemlji pokazali su se kao svakodnevna i nečudna pojava. Svi osim posljednjega i završnog susreta. A taj se susret (sa slabašnom i milom djevojčicom Halisom) pokazao kao bitna i moćna čarolija, odnosno, kao onaj jedini pravi način zaustavljanja mraka i leda. Pokazao se kao čarolijski uzor prirodi i ljudima – kao način kako spriječiti bolest sljepila i otuđenja.

Taj se susret zbiva posljednjih dana Vilova zadanog boravka na zemlji, prije no što će se vratiti u svijet anđela. Tada se završni susret dijeli na zemaljski i nebeski svijet, na uspomenu anđela i sjećanje čovjeka. Ono, to sjećanje, postaje sadašnjost. Prepričava se niz vrijeme i pokoljenja, unucima i praunucima, kao najistinitiji izraz i odraz zbilje.

Bajka „Vil“, osim što je suštinski bajka, bogata je i bajkovitim prizorima, pojmovima i metaforama, to jest, značajkama autoričina stila.


Vesna Krmpotić


Sandra Vulin VIL, bajka o spašavanju svijeta

Svi znamo kako je naša planeta u biološkoj, psihološkoj, ekonomskoj, političkoj i kulturnoj krizi, ali malo tko zna uzroke i terapiju.

Pjesnikinja SANDRA VULIN svojom bajkom VIL pokušava nam reflektirati svoju interpretaciju. Vesna Krmpotić u uvodu je ukratko objasnila I podržala ovo nastojanje, a ja ću to pokušati u pogovoru.

Zašto umjetnica sa 80 godina i znanstvenik sa 70 podržavaju ovo nastojanje?

SANDRA VULIN kao vrstan umjetnik pogađa "u sridu". Davno je rečeno LJEPOTA ĆE SPASITI SVIJET. Uistinu sve sam više uvjeren da moramo povezati VJERU, ZNANOST I UMJETNOST, te da stvaranjem SINERGIJE ta tri sadržaja, doći ćemo do spasenja.

Vjerojatno ste iščitali, ili ćete pročitati ovu bajku, a volio bih da se zajedno zapitamo MOŽE LI LJUBAV SPASITI NAŠU PLANETU?

U knjizi pjesama DARUJ ME SVOJOM BLIZINOM ona je u pjesmi TAJNA na 49

strani završila:

....

Pokušavam
Izvršiti
Da shvatiš
Kako samo
Ljubav
Spašava
Ovaj posrnuli
Svijet.

To je sada izvela VILOM dovoljno lijepo i dobro, I možemo naslutiti što će se dalje iz nje "razvezivati" još bolje, istinitije i LJEPŠE.

Volio bih da WAG ( ), organizacija ponikla u Osijeku prije 3 godine iz njenog i rada svih drugih umjetnika u RH i diljem svijeta učini pomak, koji nisu uspjele OUN, World Bank i druge globalne institucije.

Moramo pokazati da se umjetnici mogu SAMOORGANIZIRATI BOLJE no vojna, financijska, politička i medijska mafija.

Ljubav će spasiti svijet napisala je prošle godine Sandra Vulin, mnogi prije i poslije nje,a poanta je hoćemo li te uvide povezati, učvrstiti i kroz AKCIJSKA istraživanja verificirati i primijeniti. Ja ovu knjigu vidim kao let leptira u duhu teorije kaosa, a poznato je kako male promjene (objavljivanje VILA) mogu izazvati lančanu reakciju.

Hoćemo li ojačati ljubav i slobodu kroz povezivanje vjere, znanosti I umjetnosti?

Bast kod Baške Vode, 20..8.2012

prof dr Ante Lauc


Kamo sreće da je u mislima odraslih zaživjela rečenica: planetu Zemlju smo dobili od svojih unuka na čuvanje.
Spoznaja o njenom uništavanju i nebrizi sveprisutna je slika svakodnevice.
S pravom zabrinuta, altruistički orijentirana i angažirano intonirana, mlada i nadasve darovita spisateljica Sandra VULIN napisala je priču o dječaku Vilu.
Samo zbog svog sretnog svršetka ova pripovijest je u suštini bajka.

Tko može spasiti svijet?

Odgovor je uobičajen - vizionari i ljudi neiskvarenog srca, koje mora zračiti snagom i vjerom. Mora biti veliko. Upravo takvo srce ima dječak Vil. Cijelim svojim bićem i duhovnom širinom on je srce. Srce u pokretu.

Kuća za svakog koji pronosi nadu u život.

Vil dolazi iz jednog superiornog svijeta koji je nadvladao prizemne i priproste zakonitosti bešćutnih i nemoralnih obrazaca ponašanja i življenja.

Poslan od anđela, on stiže na Zemlju ugasiti mrak.

Svojom vedrinom i optimizmom remeti tu opskurnu i otužnu sliku svijeta koji je lako usporediv s ovim vremenom i ljudima. Tanka je ovdje granica između stvarnosti i fikcije. U nimalo bajkovitom okruženju Vil sreće iščašene, problematične, pokvarene, hladne i zle ljude. Sve čini da ih pomjeri iz ništavila i beznađa.

Njegova svojevrsna misija završila bi neuspješno da nije sreo djevojčicu Halisu. Dugo ležeći u postelji, Halisa je preboljela jednu tešku bolest. Za to vrijeme nije se družila s ljudima a niti sa svojim vršnjacima. Kako nije išla nikada i nigdje iz svoga doma, stekla je imunitet i sačuvala ono što je najbitnije: srce, dušu i osjećajnost.

Po saznanju da se Vil vraća neobavljenog posla tamo, negdje, gore - kući, njena neskrivena ljubav i bol zbog rastanka, pokreću u njoj suze.

Suze su postale blagoslovljene kapi koje su oživjele potoke i rijeke.
I tako se vratilo proljeće, zazelenio život.
Iskrenost emocija omekšava i najtvrđu zemlju.
Nježnost ljubavi nadvladava i najljuću zimu.
Priča o Vilu je oda ljubavi.
Lijepa. Čista i uzvišena.
Radost za svakog u kome još kuca srce djeteta.
Samo dok je ljubavi - za svijet postoji nada.


Zvonko Penović




Image and video hosting by TinyPic





13:47 | Komentari (15) | Print | ^ | Da/Ne

petak, 09.11.2012.

GORKA ISTINA ILI SLATKA LAŽ?


Čini mi se, oko moje, da je potekao mlaz dvojbe: ostati sa ničim ili otići u ništa?
Daleko smo, jako daleko, od nepreglednog polja margareta..
Otkako tuga drzovito podnosi svoju pojavu, naš sandučić ljubavi odavno svojom navikom praznine ističe zbilju.
Strahujem, sve parole koje se prešućuju odavno među nama sada vrište sakralnom hladnoćom, zbježištem u samoću i preponiznim svetotajstvom.
Zar ne vidiš da smo odavno uvrijedili svodilju života i istrošili sve što smo istrošiti mogli?
Gluhi šaptači naše ljubavi sada svoje usne vezuju za vjetar…
To je dovoljan razlog da se spotakneš na marljivosti mojih misli o tebi,j er možda tako otkriješ tajnu ženskog srca, tu škrinju bez dna, zavjetnu i svetu.
I kada se to zbudstvo zbude, moja će te ljubav ojačati i darovati krila za slobodan let.
Tek tada ćeš, svojevoljno dakako, vidjeti kako se nebo sprema za skok u tvoju dušu.
Pri voljenju tebe bezuvjetno su se rabaškarili putovi svih ostanaka i polazišta u nove prpošne radosti, a plodnost Žene zarumenjene su stijenke sna.
Znam da te volim mnogo više nego jučer, a mnogo manje nego sutra, ali ipak mi je kao dah koji život znači, potrebna tvoja afirmacija, vinuta u svemirski zagrljaj Svevišnjega.
Jedino tamo će te vjerno čekati moja duša, enormnom ljepotom i nadasve strpljivo, kada ljubav izgarajući bez upaljenog plamena postane apstrakcija morala, bezvrijedna stvar li neki jeftini stih.
Vrtimo se u krug, opet i opet.
Zar ne može vrijeme biti malo više milosrdnije?
Čak i ovaj drhtavi list, sablažnjava se nad našom cijenom koju plaćamo.
I još nam nije dosta.
Želim biti voljena…
Promatram tvoje lice na jutarnjoj postelji na kojoj su sunčeve duge zrake pomilovale tvoje snene oči…
Čini mi se opet, zovu me, da ostanem još koji čas….




07:07 | Komentari (5) | Print | ^ | Da/Ne

četvrtak, 01.11.2012.

Ulomak iz neobjavljene knjige "Zerdelija''



U praskozorje sa vrhunca brda, jedva su se primjetno pomaljale prve zrake sunca sto rasprsuju maglu po skrivenim dolinama,a iz dubina nicu jasni likovi pitomih naselja i proplanaka.
Magla se otimala svojim tokom i polako sa svitanjem razbistrila je rumene obzore. Prva crkvena zvona resko su se prolamala cistim jutarnjim, nedjeljnim zrakom. I toga jutra mjestasce se polako budilo,na uzvisini sa unutrasnje strane velikog Dunavskog meandra na istocnim vinorodnim padinama. Nakon dugog i topog ljeta, jesen je konacno pokucala na vrata. Ti si tada odlucio otici. Otisao si onako kako si i zivio,tiho, skromno i posteno. Vinogradi sada sute jer te nema,kao da znaju. (............)
Ali lijepo je opet prosetati malim suncanim sokakom,zastati kraj procvjetalog bagrema ispred kucice,kao kutijice,ispred koje se ruze uporno provlace kroz kapiju od drvenih letvica. Ubrala sam jednu lijepu,jesensku ruzu, zacudno ju promatrajuci:"Tko bi rekao da jos uvijek ima ljepote u ovoj tisini?!"
Stranac koji ovim sokakom hodi pomislio bi da ovdje nitko vise ne stanuje,jer kuce su stare i blago urusene.Ali u predvecerje,kada se mracak spusti,na kraju sokaka, u maloj kucici od ilovace,kada svijetlo skrto zasvijetli, odalo bi staricu u osami svoje starosti,samu medju zaboravljenima,kako iscekuje svoje najmilije koji uporno ne dolaze.
Kao u snu,ulazim u dvoriste. Nostalgija me sustize. Iako trcim, njen lagani i blagi korak brzi je.
Stari orah prica jednu pricu o dvjema djevojcicama,za nedjeljnu misu svecano odjevenima,sto sjede na klupici podno njega.. Inspiraciju za kreaticnost naslijedila sam od tebe. I kada si ogromnim bagremovim deblom podbocio strop koji je prijetio svojim urusavanjem,ljusteci se na pod,danima sam te gledala ispod oka,zabrinuto.
A kako se mjesto nalazilo bas nasred sobe gdje smo obitavali prolaziti,bili smo prisiljeni u ionako sputavajucem i skucenom prostoru zaobilazoti i to deblo. Baka bi nonsalantno zamahnula rukom i na moje zacudne komentare uzvratila:"Ako celjad nije bijesna,ni kuca nije tijesna." Tada nisam znala ali sada znam.... Sada kada samo uspomene progovaraju iz tvoje omiljene pjesme koju si pjevusio dok si ponecega "majstorisao" u svojoj garazi. Imao si kreativne ideje koje su unijele smijeh i zagarantiranu zabavu.
Sada sjedim pod tim istim orahom na gredama koje si namijenio da popravis ogradu. Nikada ju vise neces zavrsiti a grede ostaju stajati simbolicno kao zivi spomenik.
Grane su se na orahu pocele susiti,vjerojatno zbog tuge. I ono osjeti pocetak kraja. Nema vise ni Lajkinog divljeg laveza i umiljatih skakutanja djukele redosne zbog povratka njenog gazde.I dalje sjedeci na gredama,osmijeh mi preleti preko usana na pomisao kako se iz trijema ne cuje madjarski cardas,koji me je netipicno zivcirao tada,dok su bakine vjeste ruke oklagijom sirile tijesto za kolac i spretno izvlacile vodu iz bunanara.
Ispucala je boja na zelenim salukatrima ,iako su zatvorene vrijedi kao nekada pustiti svjetlost u malu sobicu,prepunu sakralnih slika i rustikalnog,drvenog namjestaja...
Sve je nestalo,ali bude se opet ona ista sjecanja u kojima si provlacio kosu kroz rosnu travu,ili umoran nakon poklapanja ribe bacnjem i donijevsi pri tom bogat ulov, uvijek vjesto prstima prosetao po harmonici koju si volio. Sada u njoj stanuju samo mali vrijedni mravi,godi im energija radosti koju su tvoje ruke ostavile dok si ju svirao.
A bila je to doista predivna harmonika. Tvoje sam pjesme, nevjesto, popratila na malom crvenom Pianu koji si mi kupio.
Smijao si se tada. Rijetko si se smijao ali kada god bih ulovila tvoj osmijeh,u njemu sam uvijek opazala i tracak modrila u samilosnim ocima.Znas,Piano mi je bila najdraza igracka,jer je bila od tebe. I nikada nisam znala razlog tvoje tuge. Nisam se cak ni upitala. Jer mislila sam da je sestri i meni bilo teze,ipak smo odrastale bez nase majke,zene koju si istinski volio. Plakala sam za njom. Sada vidim da sam trebala tebi darovati svoje suze. I jos vise od toga.Sada kada te nema kisa cesto pada, hladna,teska...Ali ti to nikada neces znati...
Uronjena u misli sjela sam na malu drvenu hoklicu,pored kredenca koju je tvoj otac, Adam, nacinio svojim rukama. Otkrilivsi firangle zagledala sam se u malu basticu punu svakojakog cvijeca.
Jesenske ruze promatrale su me,i saputale da si nas volio. Kada si otisao, tulipani su te ispratili, bas dok je ljeto u svojim zadnjim trzajima ukralo jeseni nekoliko suncanih dana.
Oni su procvjetali, a ti si otisao.
"Gdje je?" zapitkivali su uporno, znajuci koliko si volio cvijece, zivotinje i prirodu...Iako je vino teklo tvojim venama vise nego krv, nisam znala da je sve to iz duboke, zalosne, povrijedjene i usamljene duse...
Oprosti sto to tada nisam uvidjela.
Sada kada sam pod mrljicom tudjega neba, daleko od nasega mjestasca, ne mogu ti zapaliti svijecu na tvom vjecnom pocinku...Ali zato palim svijecu u svojoj dusi, trazeci iskupljenje od Onoga koji te je pozvao na vjecna polja...U dusi zreloj od spoznaje, da si nas najvise volio.
Hvala ti za svu ljubav, a ono lose? To sam odavno zaboravila.
Neka te andjeli zagrle umjesto mene..
Radosna sam sto sam te imala..

Tvoja voljena kcer





12:50 | Komentari (5) | Print | ^ | Da/Ne

ponedjeljak, 29.10.2012.

'DEMODE'

Image and video hosting by TinyPic

Nismo više najljepši. Vani je hladno. Osjećaš li kako sjeverac prodire do kostiju?
A još jučer je jesenjska vatra iz bujnih i žmirkavih krošnji nadasve palacala zrakom, dok je postojala nada.
Još jučer je cimet svojim mirisom opijao preskakujući po utrobama raznjihanih plodnih njiva.
Još jučer sam rasplela zavodničko pletivo u svojoj kosi, pletenicu svoga voljenja tebe i pri tom pod noćnim nebom, na tvoju uvredu uvijek spremno zažmirila kako bih opravdala suvislost bora na duši. Toliko noći...
Djevojačkim rumenim snovima sam toplo pozdravljala Onog koji će dugine boje spustiti među moja bedra i sa mnom vršcima prstiju ovlaš dotaknuti svemir.
Sada slutim kako su tvoje ruke u nevjerojatnoj blizini daleke i strane. Ledenice su uzljubile naš raskošan post. Što me gledas tako?
Tvoj začudni pogled mi govori, da ne primjećuješ zrno našega bezdana, koje mi je baš ovog časa upalo u zjenice. Ne valja, duša je to...
Jutros je vani zasniježilo, zabijelilo. Sva uvjerenja prije apokaliptičkog slijeda i glasna tišina u kojoj je jedna Žena zatravljena, zaboravljena, jer je vjerovala u dobrotu pogana, ljubav tuđinca u bajkama, proljece u zimi, sada govore samo još plesom sjena na zidu, divljima od gole pohote u našoj neposrednoj, kao zrak čistoj sredini, bijeloj od kreposti.
Unutar našeg zagrljaja moglo bi Lice vremena protutnjiti, a da ga pri tom ni ne zapazimo, jer smo odavno tek konture dvoje slijepaca, koji jedan drugog vode saplićući se o međusobne korake.
Ljubavi, reci, je li ijedan izganak iz polusjene našega obostranog odustajanja može zapaliti novi plam?!
Nepovoljno naličje naše mašte ne može i ne smije biti eliksir zgaristu. Ne mogu voljevati svrhovitost našega voljenja sama, ako je za ljubav potrebno dvoje i ako ti koračaš suprotnom trakom životne radosti. Uporno vrijeđaš leptire iz moga oka, koji su prhnuli ka svome konačištu.
A ti spavaš snom pravednika! Ne dotiču te moje zrele kušnje. Svetost oltarskog,nebeskog rukopolaganja, uvježbanost je dvoje ugroženih u svijetogledu mode...
Zagrli me dok još imam osjeta. Ma potrudi se i daj najbolje od sebe.
Pogledaj, zaustavile su se vekerice sna, jer ih nismo redovito navijali.
Za nama nitko neće pustiti ni jednu jedinu suzu suosjećanja. No,hajde! Samo zato jer želim da mi budeš što si nekad bio.. Probudi me i podsjeti, da je ljepota još uvijek u modi....



13:03 | Komentari (11) | Print | ^ | Da/Ne

petak, 19.10.2012.

IMAJUĆI TE NEMAM


ne imajući sam Te imala
barem je svemir
zbog toga
položio svoju zakletvu
svatko je na svojoj strani
plesao sa Venerom
a onda se dogodila ljubav
obojala naše razglednice
zavidnim bojama
i u trenu kada smo
izmislili svoju eru
staklena ptica svijesti
razbila se na vjetru spoznaje
da sam Te počela
imajući ne imati
zauvijek



Oznake: goodbye


12:57 | Komentari (5) | Print | ^ | Da/Ne

srijeda, 17.10.2012.

GLORIJA NUTRINE


opsežni tajac u noći
remeti glasnoću tišine
ali ne remeti moje biće
koje je odveć postalo imuno

krasotice slapa riječi
biserna niska su u pjesmi
koja vođena porazom u meni
sada se jaka iznad ništavila uzdiže

poj srca napuknutog
kao stakla razlomljena
slijeva se niz ušće sna
da se gloriji hitro približi

Oznake: sandra


10:23 | Komentari (7) | Print | ^ | Da/Ne

utorak, 16.10.2012.

RASUTE DUŠE BONACA


u plamenu
list papira svija se i cvili
izgarajući do ćađavog praha
u kojem zarobljen
stih jenjava
ove rasute duše bonacu
preplavljuju žalosne pjesme
koje prozirna utjeha piš
skupljam snage
za suđeni dan
kada ljubav poput ptice
raširi svoja krila
i poleti u bezdan
činom koji kao glas
dotiče propuh u mojoj duši


18:48 | Komentari (4) | Print | ^ | Da/Ne

nedjelja, 14.10.2012.

POGLED U PRAZNO


smijeh
bezimenih Lica na
istaknutom stupu srama
razara i prazninom
zaustavlja
jaz koji se ogleda
u mome oku

zov
obraćenja i ispovijedi
nadjačava vrisak u meni
kako bih se okova oslobodila
i kamena što vuče
na dno

izgleda
posve obećavajuće
biti tek dio ostatka
i pokušati se izdići
iznad toga
pogledom uperenim
u prazno

Oznake: sandra


17:25 | Komentari (5) | Print | ^ | Da/Ne

utorak, 09.10.2012.

DRVO DUD


san djevojaštva
od ilovače
u plamenu
nepomućene svijesti
štiti božikovina
da ne pokrije
nagli mraz
poliglotskim
govorom srca
gluhonijemi cvjetovi
na prozoru djetinjstva
oslikavaju lice bajke
podno stasitih dudova
nailazi jasna navika
prisutnost
jedne uspomene
pravi suncu sjenu
ne bih htjela
djetinjasta biti
proklinjati sunovrate
jer su na odlasku
zapaženi na licu
koje ne grebu osmijesi
zato puštam
jesenskom lišću
da ogoli drvodud

Oznake: sjećanja


18:02 | Komentari (5) | Print | ^ | Da/Ne

ponedjeljak, 10.09.2012.

APOSTROF U MOJOJ DUŠI




dani bez Tebe
obojana su sjeta
u zjenicama bogova
noći bez Tebe
harmonija tišine
u kojima mjesec spava
kada na kraju dana
iza zatvorenih vrata
moga hrama
svjetovna buka
jenjava i gasne
upravo Ti
postaješ
i ostaješ
sakrivena molitva
moj cijeli svijet


04:19 | Komentari (6) | Print | ^ | Da/Ne

petak, 03.08.2012.

KADA LJUBAV DOBRO PRISTAJE


večeras sam obukla
haljinu od naše ljubavi

začuđujuće je meka
i podatna na koži

dugo sam tragala za pravim krojem
koji bi pratio
linije moga tijela
a na posljetku otkrivam jednu
neprimjetnu
uklonjenu
iz bogatog izloga

tko bi rekao da mi ova
tako dobro pristaje

zaista sve su primamljive
ali samo jedna je najbolje pokazala
sve ono lijepo na meni

umorna od traganja
sa zadovoljnim osmijehom na licu
ne pitam za cijenu

sve su druge suvišne
uzalud utrošeno krojenje
jer samo u ovoj
postajem žena


16:57 | Komentari (8) | Print | ^ | Da/Ne

ponedjeljak, 02.07.2012.

SVANUĆE




Kriv si
Što su mi misli rastrojene
Po kvadratu tvoje osobnosti
Ne skidam osmijeh sa lica
I u besmislu bolesnika
Zarazu širim

Kriv si
Za pogled
Razasut po tvome liku
Zjenice raširene u čudu
Kojima upijam tvoju siluetu
Kako bih je u mislima naslikala

Kriv si
Što vremenu kradem čekanja
U rascjepu između
Rastanka i novog susreta
A dovoljan je tek dodir tvoje ruke
Da osvane ljepota u meni


19:09 | Komentari (8) | Print | ^ | Da/Ne

četvrtak, 07.06.2012.

MAGDALENA

<
div class="blog-image-gallery">

pusti
nije vrijedno
ni vrijeme
razbijati
napuknuto sunce
bez opravdanja
za čežnju
iskupljenja za bol
usput vene
žedna ruža
baca sjeme
posvuda
pusti
da se jezici
riječima oštre
istina
stojiš uz rame
grešnice
a kada nas
prevari vrijeme
Ti prvi
baci kamen


19:21 | Komentari (13) | Print | ^ | Da/Ne

subota, 02.06.2012.

BAL GUBAVACA




oči gledaju
zvijezde
željna sam
poljupca stranca
u dubini sebe
ječim kao zvono
gluhim
šaptačima noći
praznima bez ljubavi
govorim o svojoj sreći
kao kraljica gubavaca
i pretvaram se
da me ne boli
sveta tišina
sakupit će
bezvremenskim dodirom
moje užarene suze
kada završi bal


target=_blank>


18:20 | Komentari (6) | Print | ^ | Da/Ne

petak, 25.05.2012.

UGAŽENO NEBO



neka se pametniji
pomaljaju podno
žute scene
moja boja
nema ime
neka hrabriji
založe bilo što
blagi će snovi
pomilovati
izranjavane oči
moja je duša
bolna zbog njih
znam
ugaženo nebo
budit će opet
neka nova jutra

target=_blank>


07:34 | Komentari (8) | Print | ^ | Da/Ne

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.